Richard Dawkins

Clinton Richard Dawkins (Nairobi,
Kenija,
26. ožujka 1941.), eminentni britanski etolog,
teoretičar evolucije i popularno-znanstveni
pisac, voditelj katedre Charlesa
Simonyija na Oxfordskom
sveučilištu.
Dawkins je prvi puta u središte pažnje došao 1976.
knjigom Sebični gen
(The Selfish Gene) koja je popularizirala gensko-centrični
pogled na evoluciju i u rječnik uvela termine mem i memetika. 1982. je
napisao knjigu Prošireni
fenotip (The Extended Phenotype) u kojoj je dao značajan
doprinos znanosti o evoluciji zapažanjem da fenotipski efekti
nisu ograničeni samo na tijelo organizma
već se šire daleko u okoliš, uključujući tijela drugih organizama. Od
tada je napisao nekoliko popularnih knjiga o evoluciji i pojavio se u
brojnim televizijskim emisijama o evolucionarnoj
biologiji, kreacionizmu i religiji.
Dawkins je ateist, humanist
i skeptik; kao komentator znanosti, religije i politike
jedan je od najpoznatijih anglosaksonskih intelektualaca. Opisuju ga i
nadimkom "Darwinov rottweiler."
Dawkins je autor poznatih znanstvenih i znanstveno-popularnih izraza
poput "sebičnoga gena", "biomorfa", "mema", "virusa uma"... koji već
više od dvadeset godina dominiraju popularnom znanošću. Dawkinsov pojam
"mem", primjerice, smišljen je kao kulturna analogija genu, obilježava
jedinicu kulturne replikacije i počelo je memetike, discipline koja se
bavi analizom kopiranja kulturnih jedinica značenja, poput melodija
ili jednostavnih ideja. Memetika je danas, posebno na internetu, jedna
od zanimljivijih paradigmi kojom se pokušava objasniti kulturna
evolucija, prema načelima darvinističke prirodne
selekcije.
Prema Dawkinsovu mišljenju, borba za
opstanak jedini je kriterij objašnjenja evolucije. Premda je zbog
svojeg kalifornijskog zaleđa iz 1968. uvijek oprezan prema primjenama
darvinizma u politici, u njegovoj ultra-darvinističkoj teoriji, borba za
opstanak odvija se i među kulturnim jedinicama značenja. U jednom je
intervjuu izjavio: "razlike između prirodne i umjetne evolucije i
same su umjetne". Ali kako bi izbjegao napade svojih kolega i
neprijatelja zbog naturalističke pogreške, naime implicitne poruke da je
etika sebičnosti odnosno socijaldarvinizma nužnost, kao
što mu to primjerice prigovara poznati lijevo-orijentirani biolog Stephen Jay Gould, Dawkins uvijek dodaje: "Moramo što
bolje upoznati prirodu, kako bismo se oduprijeli njezinim sredstvima."
"Ja ne zastupam moral utemeljen na evoluciji", piše Dawkins. "Ja
samo govorim o tomu kako su stvari evoluirale. Ja ne govorim o tome kako
bi se ljudi trebali ponašati... A ako iz knjige želite izvući pouku,
čitajte je kao upozorenje. Upozorenje da od biološke prirode možete
očekivati vrlo malo, ako poput mene želite izgraditi društvo u kojemu će
pojedinci blagonaklono i nesebično surađivati kako bi ostvarili
zajednički cilj. Pokušajmo podučavati o blagonaklonosti i altruizmu,
upravo zato jer smo rođeni kao sebični. Moramo razumjeti čemu teže naši
sebični geni, jer ćemo tada možda imati barem priliku da im pomrsimo
planove, a to je nešto čemu se nijedna druga prirodna vrsta nije mogla
nadati."
Borba za opstanak, i varijabilnost prirodnih i kulturnih
replikatora univerzalna su obilježja života.
Teorija o sebičnome genu najradikalnija je verzija darvinizma
- za razliku od klasičnog Darwinovog poimanja evolucije, ona tvrdi da
se darvinistička borba za opstanak, opstanak najboljih i selekcija,
odvija među genima a ne među jedinkama ili vrstama.
Biološke su jedinke naprotiv puki nositelji, ljušture gena, replikatora
informacije. Geni iskorištavaju tijela biljaka i životinja
za svoj opstanak - i
zato Dawkins jedinke prirodnih vrsta naziva "darvinističkim strojevima
za opstanak”. Klasične jedinke samo su prošireni fenotip, vanjština
kojom se geni koriste za vlastitu replikaciju. Poput poznate Butlerove
rečenice: "Pile je samo način da jedno jaje proizvede drugo".
Dawkins piše:
"Ako nam se kaže da je netko imao dug i bogat život u svijetu
čikaških gangstera, imali bismo pravo nagađati o tome o kakvu je čovjeku
riječ. Mogli bismo očekivati da ima kvalitete snage i grubosti, brzi
prst na obaraču i sposobnost da privuče odane prijatelje. To ne bi bili
nepogrešivi zaključci, ali iz poznavanja uvjeta u kojima je opstao i
napredovao, možemo izvući neke zaključke o njemu. Glavni argument ove
knjige jest da smo mi, kao i sve druge životinje, strojevi stvoreni
pomoću naših gena. Poput uspješnih čikaških gangstera, naši su geni,
ponekad i tijekom milijuna godina, opstali u svijetu vrlo jake
konkurencije. Stoga od naših gena očekujemo neke kvalitete. Tvrdim da je
dominantna kvaliteta koju moramo očekivati od uspješnog gena njegova
bezobzirna sebičnost. Ta će sebičnost gena potom stvoriti sebičnost
pojedinačnog ponašanja...."
Za razliku od Darwina, za kojega je evolucija posljedica
individualističkih izbora, izbora organizama u nekoj selektivnoj
sredini, Dawkins prirodu promatra iz perspektive genskih izbora.
Pogledajmo primjer. Prema Dawkinsu postoji razlika između “socijalnih” i
“antisocijalnih” gena. Antisocijalni su geni paraziti, geni virusa i bakterija koji se umnažaju samo u prisutnosti
drugih darvinističkih strojeva za opstanak. Socijalni su naprotiv
sposobni za autonomnu replikaciju. Obje vrste organizama (odnosno gena)
imaju različite strategije čija je korisnost za opstanak različita i
ovisi o različitoj dinamici vlastitoga kopiranja. Razmotrimo primjerice
dva virusa: virus ebole i virus AIDS-a. Virus ebole je "glupi" replikator, jer
uništava svog domaćina u roku
od 24 sata.
Za to vrijeme, on će teže naći darvinistički stroj u kojem će se dalje
razvijati. Virus AIDS-a je naprotiv "pametni" virus, jer se umnožava
pritajen, a da to darvinistički replikator, odnosno organizam nositelj,
niti ne zna.
Navedeni primjer dobro prikazuje Dawkinsove argumentacije. Kako bismo
najbolje razumjeli Dawkinsa, i ostale sociobiologe,
uvijek trebamo pitati: što bi za određeni gen ili kromosom bilo
najracionalnije, ili: zašto je za određeni organizam ili gen neko
rješenje najpovoljnije. Evolucija je za Dawkinsa ničeanska volja za moć,
za širenjem, propagiranjem, dominacijom i replikacijom, koja vlada među
genima. Geni čine ono što je za njih najracionalnije. Ali samo neki u
tome uspijevaju. Kada griješe u svojoj analizi koristi i troškova,
propadaju baš kao i njihove ljušture, ljudi, životinje i biljke.
Najuspješniji su oni geni koji pronalaze za sebe najstabilnije i
najpogodnije organizme odnosno darvinističke strojeve. U tome je ideja
proširenoga fenotipa. Dawkins naravno zna da je takva priča neznanstvena
– teleološka,
jer se čini kao da "gen", ili molekula,
ima neku misao ili da zna svoju svrhu. Takva priča nije objašnjenje.
Ali ona evoluciju prikazuje kao sustav racionalnih izbora jedinki, a
opstanak replikatora kao njihovu posljedicu. Evolucija na taj način za
nas postaje smislena i objašnjena. I u tome se Dawkinsov ultradarvinizam
ne razlikuje od svoje klasične inačice.
U knjizi, Paranje duge - znanost, iluzija i apetit za čudesno
(1998.), Dawkins tematizira jednu od svojih bitnijih teza iz
dosadašnjih knjiga - priroda je mnogo čudesnija od pjesničke fantazije. Potrebno je imati mnogo
više mašte, imaginacije, otvorenosti prema čudesnosti prirode,
tvrdi Dawkins, ali i uložiti mnogo truda da bismo shvatili njezinu
složenost, da bismo se mogli diviti prirodi, ali i svojoj sposobnosti
razotkrivanja tajni slijepoga urara. Dilema: biti pjesnik ili
znanstvenik, pogrešna je. Jer u svakom dobrom znanstveniku mora ležati
pjesnik. Kako bi pokazao složenost prirode, i našu sposobnost da
čuđenjem dođemo do objašnjenja, da se divimo i uživamo u ljepoti
složenosti Dawkins analizira fenomene i teorije svjetlosti
i difrakcije, radio
valova, spektrometrije,
digitalizaciju genetike, umjetne inteligencije, odnosno pokušaje svođenja
raznolikih složenih pojavnih oblika na jednostavne matematičke redukcije
poput bar-kodova. Naš
um ima sposobnost uživanja upravo u mjeri u kojoj je riječ o emanaciji
jedinstvenog načela što vlada prirodom - mathesys universalis.
Estetski pristup ostavlja prirodu nerazumljivom i stranom; znanstveni,
međutim, nalazi ljepotu u pronalaženju dubljeg jedinstva.
Briljantnost Dawkinsovih knjiga izvire iz dvostruke estetske ljepote:
znanstveno-estetske, koja u raznolikosti života, pojava i teorijskih
koncepcija traži jednostavnu, univerzalnu teorijsku matricu; i njoj
suprotstavljene literarno-estetske, koja za tu jednostavnu, univerzalnu
teorijsku matricu nalazi golemi broj primjera: ona izvire iz Dawkinsove
izuzetne sposobnosti da nas literarno uvjeri u teorije koje su nam se
početno činile samo smionim spekulacijama.