Vlado Gotovac

Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru
(BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću,
a gimnaziju
u Imotskom i Zagrebu gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji.
Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio
glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i
urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji
Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika za vrijeme Hrvatskog proljeća (posebno je značajan
Gotovčev uvodnik Čuvanje nade, posljednjeg
izvanrednog broja Hrvatskog tjednika). Kao jedan od Proljećara osuđen je
na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i
prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu
javnog nastupa. Zboj intervjua Švedskoj televiziji 1977.,
ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka
građanskih prava.

Vlado Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao
savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842.). Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor. Tamo se
prometnuo u jednoj od najrječitijih i najvatrenijih kritičara Franje Tuđmana, čiji je režim optuživao za autoritarnost.
Kao jedan od najuglednijih opozicijskih političara, godine 1996. daje
ostavku na mjesto predsjednika Matice i biva izabran za čelnika HSLS-a.
Međutim, za tzv. zagrebačke krize ispostavilo se kako mu
nedostaju praktične političke vještine, te je ugled njegove stranke
ozbiljno narušen pregovorima koje je vodio s vladajućom strankom HDZ.
Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike. Za
vrijeme izbornog skupa u Puli ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio
pripadnik elitne Tuđmanove gardijske jedinice. Incident nije imao učinka
na izbore, gdje je završio na trećem mjestu iza Tuđmana i SDP-ovog kandidata Zdravka
Tomca.
Nakon toga je došlo do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS
koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, je na
stranačkoj konvenciji poražen, te je zajedno s pristašama izašao iz
HSLS-a i formirao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik.
Gotovac je bio vrstan, neponovljiv govornik. Evo što Zvonimir Berković,
Gotovčev osobni prijatelj piše o Gotovčevom oratorstvu: "Gotovčevi
govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali
nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne
može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u
prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada
nisu bedaste."
Najpoznatiji je po govoru na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje
zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 30.
kolovoza 1991.
u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA.

Zbirke pjesama

• Opasni prostor (1961.)
  
• I biti opravdan (1963.)
  
• Osjećanje mjesta (1964.)
  
• Čujem oblake (1965.)
  
• Zastire se zemlja (1967.)
  
• Približavanje (1968.)
  
• Prepjevi po sjećanju (1968.)
  
• Čarobna spilja (1969.)
  
• Sporne sandale (1970.)
  
• Sadržaj vjetra (1971.)
  
• Zabranjena vječnost (1987.)
  
• Crna kazaljka (1991.)
  
• Čekati sjevernije (1995.)
  
• Crna jedra (1995.)
  

Proza

• Princip djela (1966.)
  
• U svakodnevnom (1970.)
  
• Tri slučaja (1981.)
  
• Moj slučaj (1989.)
  
• Isto (1990.)
  
• Zvjezdana kuga (1995.)
  
• Znakovi za Hrvatsku (1996.)
  

Izvor