Kanuom po Dunavu, Beč - Bratislawa - Budimpešta na 57.TID 2012. godine

1. Dan - Dolazak u Budimpeštu, prebacivanje stvari i prekrcaj te put u Beč na 1923. rkm




Prije nego započnem pisati ovu predivnu priču o plovidbi sa prekrasnim ljudima iz raznih zemalja koji vole rijeke, prirodu i druge ljude, moram se zahvaliti na pomoći, prijateljstvu, ljudskosti i nadasve dobroti sljedećim ljubiteljima rijeka, bez kojih ove priče ne bi ni bilo :


Ratkai Janos , predivan čovjek, "stari" olimpijac, nosioc medalje sa Olimpijade iz Minhena 1972. godine, sportaš, predsjednik kanu kluba, lovac, veslač, ljubitelj rijeke . . . prije svega Čovjek, sa velikim slovom Č.





Feher Agnes, supruga i životna pratiteljica Janoša, predivna, topla i druželjubljiva osoba, puna razumjevanja i brige za sve ljude na svijetu, sportašica, majka, domaćica, rijekoplovka . . . Jednom riječju anđeo koji svojom dobrotom mnogima olakša teškoće na rijeci





Eva, velika rijekoplovka dobra srca, iskrene duše, puna brige i suosjećanja sa svima koji ploviše rijekom, vesela osoba puna energije, znanja o rijekama, moja saputnica sa prošlogodišnje plovidbe Dunavom, osoba koja je puno pomogla kod organizacije prevoza i svega oko toga, kako bih mogao ploviti sa svima njima.

Hvala vam dragi prijatelji iz Budimpešte. Uvijek ću vas nositi u srcu.





Ideja o plovidbi Dunavom na relaciji Beč - Budimpešta, rodila se prošle godine negdje u Đerdapskim klisurama za vrijeme plovidbe Dunavom i druženja sa prijateljima iz Mađarske. Ideja koja mi golicala maštu, tjerala krv u tijelu da krčka i pri samoj pomisli o plovidbi. Zahvaljujući gore pomenutim predivnim ljudima, zamisao se i ostvarila.

A sve je započelo ranojutarnjim, gotovo ponoćnim ustajanjem i polaskom iz Zagreba za Budimpeštu, gdje se susretoh sa prijateljima iz Mađarske u njihovome klubu. Tu prekrcah kanu sa svojega automobila na prikolicu njihovoga kombija, automobil parkirah u dvorištu kanu kluba i nakon ukrcaja svih stvari i plovila, ukrcasmo se u kombi i zaputismo cestom prema Beču.

U Beč smo stigli u rano popodne, iskrcali sebe, plovila i opremu, te od parkinga prema mjestu za kampiranje pođosmo cestom oko kilometar dalje na jedan dunavski otok.





U takvim slučajevima kada se plovila moraju premještati, na dužu razdaljinu dobro dođu posebna kolica na koja se postave, učvrste i onda transportuju. Sada postoje mnoge verzije savremenih kolica, ali ova stara, predpotopna koja sam prošle godine kupio od ekipe Srbije, poslužila su svrsi i vjerno me služila na plovidbama.




Kamp, koji je bio malo udaljeniji od mjesta iskrcaja, nalazio se među drvećem jednoga od većih riječnih ostrva na Dunavu, u predgrađu Beča. Predivno mjesto na kojem sam podigao šator.





Pravilo je da na svakom stajalištu gdje se podiže kamp, vlastito plovilo se izvuče iz vode i smjesti pored šatora. To pravilo vrijedi na svim stajalištima regate. Vremenom sam uvidio da je to jako korisno, ma kako bilo ponekada teško kanu izvaditi iz rijeke i dovući ga do šatora.





Nakon što sam se "smjestio i skućio" prošetao sam malo da vidim logor, koliko nas ima, kakve su novosti u opremi, ima li kakvih novih zanimljivih detalja koje vrijedi zabilježiti fotoaparatom . . .





. . . ali i sresti stare poznanike, upoznati nove, razmjeniti mišljenja, iskustva, piće . . .

Lijepo vrijeme je dozvolilo i da se malo posunčamo, okupamo u Dunavu, odrijemamo na suncu, odmorimo se od puta i za put. Voda Dunava bila je ugodno topla, čista i mirna. Najljepša za kupanje.





Poslije podne, da ne kažem predvečer, pozvani smo na jelo, koje su organizirali predstavnici Beča, odnosno predstavnici TID-a iz Austrije. Za tu priliku okupili smo se u dvorištu jednoga od kajak - kanu kluba i strpljivo u redu čekali na jelo i piće kojim ćemo biti počašćeni.




Nije moje da prigovaram, da nekoga ruglu izlažem, ali ovo što smo dobili za jelo je izvan svih kriterija dobrodošlice. Pogotovo u tako velikome, milionskome gradu kao što je Beč. Za večeru nam dadoše nekakvu juhu od povrća iz vrećice, i pivcu.

Gledam ja juhu, juha gleda mene i oboje kao da se jedno drugoga bojimo. Mizernije jelo nigdje nisam dobio na regatama za jesti. Vrlo neugodno iznenađenje. Nisam očekivao tko zna što, nisam čak niti trebao to jesti jer sam imao dovoljno hrane za put do Beograda, a ne Budimpešte, na jelo sam došao da se podružim sa učesnicima regate, a kada sam ga vidio . . . Toliko o tome. Neću dalje. Samo da kažem da niti pivica nije pasala poslije jela.





Ljetnji dan potraje dugo, taman da se malo prođe logorom, susretne neke od prijatelja koji su u međuvremenu stigli. Susret sa starim znancem iz Srbije, sa kojim sam i ranije plovio, bio je radostan. Prošle godine smo plovili Dunavom kroz Đerdap.





Bilo je i onih koji su si "pojačali" večeru, mirisom svoje kuhinje draškajući svima nozdrve.





Šetajući kampom bacih pogled i na Dunav, na jednu splav koja je tamo usidrena. Predivno mjesto za odmor od gradske buke i smoga, a opet tako blizu da se uvijek može na tenutak otići u prirodu.





U kampu imasmo i kućnih ljubimaca koji su sa svojim vlasnicima djelili mjesto kako u šatoru, tako i u plovilima.





U samo predvečerje uhvatio me je umor od puta. Iskrao sam se tiho u šator, uvukao u vreću za spavanje i zaspao tvrdim snom. Do jutra se nisam niti okrenuo.

2. DAN Beč 1923. rkm - Hainburg 1883. rkm




Jutro je brzo došlo. Pjevanje ptica i graktanje vrana iz krošanja drveća razbudilo me u cik zore. Nije mi se dalo odmah ustajati sa svanućem, već si dopustih malo slobode da se izležavam u vreći za spavanje oslučkujući zvukove okoline. Nakon nekoga vremena ipak sam izašao iz šatora, obavio jutarnju toaletu i prihvatio se kuharskoga posla da si nešto za doručak pripremim.




Poslije doručka, spremaju se šatori i oprema u plovila i sa plovilima pođosmo do rijeke koja je od nas bila udaljena nekih oko četirsto metara. Zanimljivo je bilo gledati koliki se raskoš opreme i plovila počeo najednom pokretati prema mjestu gdje se moglo ući u rijeku.





Ulaz je bio pristupačan, gotovo idealan, gužve neke posebne nije bilo, a svi su strpljivo sačekali prethodnike da uplove u rijeku.





Dunav je bio relativno brz, što nisam očekivao, tražio je nužan oprez, ali je i davao užitak brže plovidbe. Sa velikime zadovoljstvom zaplovismo njime.





Na rijeci nisi nikada sam, staro je pravilo koje se puno puta potvrdilo kao istinito. Ako nikoga drugoga nema, onda su tu labudovi, prekrasni ukrasi rijeke.





Vodeni put nas je vodio prema hidrocentrali, koja se nalazila nizvodno nekoliko kilometara od mjesta gdje smo ušli u rijeku. Veliki betonski objekat pregrađivao je rijeku, na prvi pogled zaprečavajući prolazak svima koji bi htjeli rijekom da krenu dalje nizvodno.





Nisam nikada bio na ovim djelovima rijeke. Ne poznajem prolaze, a niti hirove same rijeke. Stoga sam obratio pažnju na ostale, iskusnije, učesnike regate i slijedio ih. Oni poznaju putove i načine kako savladati hidrocentralu, samo ih se treba slijediti.





Za one koji namjeravaju u budućnosti krenuti ovim putom, prilažem ovu fotografiju nacrta terena i hidrocentrale, kako bi se lakše i bolje snašli na svojime putu.





Kao i svi učesnici regate koji nisu išli kroz prevodnicu (uzgred, mogli smo i kroz nju ići i proći kroz hidrocentralu), krenuo sam i ja za svojim kanuom kojega sam gurao na kolicima.

Tih, nešto manje od kilometra udaljenosti, lako se savladalo. Sa obilaznoga puta pucao je prekrasan vidik prema brani hidrocentrale. Moćnoj građevini od betona.





Na pogodnome mjestu ponovo uđosmo u rijeku. Iza brane je rijeka virovita, puno brža i moćnija. Užitak će biti njome ploviti dalje.





Mali osvrt iz daljine na hidrocentralu. Mora se paziti jer je rijeka jako brza i treba s pažnjom kontrolirati smjer plovidbe kanua. Učesnici regate koji u kajacima plove nemaju toliko brige oko plovidbe jer su im plovila tako građena da voda ne može niti da se zapljusne u unutrašnjost plovila.





Prije nego smo krenuli na plovidbu, predstavnici zemlje domaćina, Austrijanci, skrenuli su nam pažnju da se čuvamo hidroglisera i katamarana, jer su to vrlo brza plovila i ako se plovi plovnim putom, teško im se može stići skloniti sa puta. Na njih smo i te kako pazili za vrijeme cijele plovidbe. Naročito ih ima na relaciji Bratislawa - Beč.





Na Dunavu sam uočio i da se riba lovi križnicama, mrežama koje se potapljaju i brzo vade van. Tkav način ribolova vidio sam još na Muri i Dravi ali sa Mađarske strane rijeka. Navodno je u Hrvatskoj zabranjen.





Plovidbe je bila brza, kao i rijeka koja nas je nosila. Zahtjevala je konstantnu pažnju, motrenje površine, oprez sa mimoilaženjem brodova, obilaženjem prepreka koje iz vode vire, kao i izbjegavanje plovnoga puta. Sve to je tražilo i određene napore u veslanju.





Zanimljivo je bilo ploviti ispod mostova koji su služili samo za naftovode. u jednome trenutku kada se nalazite ispod most i gledate na obalu na suprotnoj strani rijeke, sam most čudesno izgleda.




Uz obalu Dunava nema baš puno vikendica kako bi se očekivalo u blizini takvoga grada kao što je Beč. Ima ih raznih, većinom omanjih, sa dobrom opremom u autonomiji proizvodnje potrebne energije, ali vjerujem i komfora koji u njima vlada. Vlasnici su vjerojatno željeli biti samostalni, neovisni o svemu, kako bi se mogli sa užitkom prepustiti miru koji uz rijeku vlada.





Vrijeme je lijepo, dan topao, rijeka brza, virovita, prekrasno za putovanje.

Prizori na rijeci su naprosto tražili da ih se fotografira. Obilno sam upotrebljavao fotoaparat snimajući sve na rijeci, ali i bijah snimljen pri tome.








Uživajući u rijeci i miru koji je na njoj vladao, nisam ni primjetio da je vrijeme za ručak. Vodeni put me dovao u blizinu jednoga poznatoga restorana koji nam je preporučen na polasku. Nisam mu odolio. Čim se proplovi ušće neke rijeke u Dunav, malo dalje se do njega dolazi




Postoji restoran na brodu, ali to nije to što treba posjetiti. Ovoga puta kopno više nudi.








Nije nam teško bilo zasjesti za stol na terasi. . .





. . . naručiti nešto hladno za osvježenje grla i borbe protiv dehidracije . . .





. . . pa onda pogostiti i nepce riječnim specijalitetima kuće. Hrana ukusna, fina, i ne odveć skupa.





Domaćini su se pobrinuli da sve u stilu bude. Pa čak i mjesto gdje se olakšavamo.





Nakon okrepe i odmora sa veseljem se može krenuti dalje. Nekako i put postaje lakši za odveslati.

Daljine na rijeci i hirovitost vode plijene pažnju. Volio sam promatrati kako je brza voda, kakve sve virove radi, kako me nekada zna i zanijeti svojim virovima koji se iznenada pojave ispod kanua. Sve to čini plovidbu dinamičnijom i uzbudljivijom





Tokom puta dođe vrijeme i da se okrijepimo nekim toplim napitkom. Nema svuda ugostiteljskih objekata pa da u njih uđemo i naručimo čaj, kavu . . . Na jednom stajalištu iskoristio sam svoju opremu i društvu priredio kapucino. Rekoše da je najbolji na ovome dijelu Dunava.





Nakon okrepe vodeni put rijeke poveo me dalje u prostranstva koje rijeka vjekovima savlađuje. Gledam ih, divim im se i respektujem moć prirode . Njena moć se osjeća kako u daljinama, tako i u samoj rijeci






Cilj današnj eplovidbe je grad Hainburg, četrdeset kilometara nizvodno od Beča. Brzina rijeke je uvjetovala da se relativno brzo savlada ta udaljenost. U daljini se vidi planina iza grada. Tu Dunav pravi krivinu oko grada i pred samim gradom je dosta brz. Rekoše nam da moramo biti oprezni.





Pogotovo se mora motriri riječni saobraćaj, poštivati međunarodni propisi o plovidbi plovnim putom.





Ponekada uz obalu rijeke susretnu se predivne kuće. Za velikih vodostaja znaju biti djelomično polpavljene. Tada se na zidovima kuće mogu naći oznake do koje razine je bio najviši vodostaj i kada.





Promet dionicom Dunava koji plovimo je veoma živahan. Dobro pazimo na brodove koji plove kako bi izbjegli katamarane i hidroglisere, ali i valove koje stvaraju "bele lađe", veliki turistički putnički brodovi sa puno kabina, koje pogodne moćni strojevi stvarajući pri tome vrlo velike i neugodne valove,






Tokom plovidbe dolazi i do susreta sa drugim učesnicima regate. Tada pozovemo jedno drugoga na pićence koje imamo u plovilu. Uvijek se nađe ponešto što bi se podjelilo sa prijateljima, malo popričalo, pogostilo se i put se dalje nastavlja do idućih susreta. Takvi susreti su mi najmiliji jer su spontani, srdačni i puni ljudske topline.





Lagano pokušavamo usporiti plovidbu. Cilj današnje etape je blizu, a mi bi ipak još uživali u plovidbi. Tako to obično biva kada smo blizu cilja. Radosni smo ali bi i dalje produžili plovidbu.





Polako prilazim mostu. Prekrasnom visećem objektu koji povezuje dvije obale. Gledajući ga kakav je vitak pokušavam shvatiti princip gradnje. Kako je tolika količina materijala od kojega je napravljen povezana tako da nadsvođuje rijeku koja je tu dosta široka?

Prošavši ispod mosta, bijah pogošćen prekrasnim pogledom na grad. Ispred samoga grada Dunav radi krivinu. Na samoj krivini je vrlo brz i tu se treba dobro paziti. Pogotovo motriti da iza krivine ne doplovi kakav brzi brod.





Imajući sve savjete koje sam dobio na umu, upotrijebivši snagu mišića, snažno zaveslah u krivini da bi doplovio mjestu gdje se pristaje, gdje je kraj današnje plovidbe.





Polako se približavam mjestu gdje ću pristati, promatram što se zbiva ispred mene.Razgledam okolinu i procjenjujem na kojem se mjestu isplati postaviti šator.





Pred samim mjestom gdje izlazimo iz rijeke je gužva. Obično tada se opustimo i polako čekamo na svoj red za izlazak iz rijeke. Ma kako se to činilo lako, ali iz rijeke se ne može na svakome mjestu izaći. Nije pogodno, a i oprema bi se oštetila kada bi to uradili nasilno. Zato strpljenje pred izlazak dobro dođe.





Nakon što dođe i moj red za izlazak iz rijeke, izađoh, povukoh kanu daleko na obalu. Nakon toga popih pivce da sam sebe počastim za prvi dolazak u ovaj grad. Potom se postavlja šator na odabranome mjestu, u šator postavlja prekrivač, pa vreća za spavanje. Kada je mjesto za noćenje sređeno, sva potrebna oprema iskrcana, dolazi vrijeme i da se vidi kakav kazan se sprema za nas.





Staro vojničko pravilo je da nakon toga obavezno treba uputiti kakav dobar kompliment kuharici, po mogućnosti izmamiti osmjeh na njenome licu, fotkati se kada ima taj osmjeh i garant nećeš ostati gladan. Ima da ti u porciju nagrabi najbolji komad iz kazana.





Dok se večera završava, polako se sakupljamo i prepričavamo današnje događaje u plovidbi.





Za razliku od jučerašnje večere u Beču, ovdje nisu za nas škrtarili. Pripravili su pune sanduke maloga hljeba za sve . . .





. . . svojim izgledom, plijenio je poglede, ali i stvarao sline u ustima.

Složno, kao braća prihvatismo se ponuđenoga.








Za večeru dobismo jelo od mesa, zelja i svega što je ukusno i slasno. Pojedosmo to u slast kao da nikada nismo jeli. Uz večericu ide i pivica, onako da u grlu ispere masnoća ako bi se nataložila.





U ugodnoj atmosferi, napunjenih želudaca i sa pivcem koje život znači, na terasi gdje nam je večera pripremljena, započesmo razgovore i druženja.








Nakon večere odlučio sam da malo prođem gradom. Nedaleko mjesta gdje smo jeli ugledah trojicu neobično odjevenih mladića. Poslije sam čuo da se radi o stolarima koji lutaju po svijetu, a izdržavaju se zaradom koju ostvare od usputnih radova koje izvrše na popravku stolarije kod ljudi. Navodno su i u Zagrebu bili.





Što reći o Hainburgu, gradu do kojega sam doplovio kanuom iz Beča. Gradu bogate povijesti i zbivanja?





Povjest tvrdi da su prvi doseljenici na područje grada bili Iliri i Kelti.Današnji grad je pored rimskoga naselja Carnuntum, koji je bio glavni u pokrajini Panoniji. Dvorac u gradu je izgradio car Henrik lll 1050. godine. Grad je imao dvoja vrata. Kroz jedna i ja uđoh u njega unatoč kiši koja se spustila i počela nemilosrdno padati.





Grad je uredan, kuće u starinskome stilu, dobro održavane.Prema popisu stanovnika iz 2001. godine ima 5651 stanovnika.

Mada je gotovo sve bilo zatvoreno, iskoristio sam vrijeme da razgledam izloge . . .





. . . trgove . . .





. . . ulice . . .





U jednoj od ulica sretoh i gospođu Evu, sa početka ove priče.





Nakon kraćega obilaska grada, pomalo pokisao, vratio sam se u kamp. Kiša je sve učesnike regate potjerala u šatore. Nema vani nikoga, nema uobičajene gužve, veseloga dovikivanja, žamora ljudi. Sve je tiho i mirno.




Vrijeme se pogoršavalo, kiša pojačavala, a i nekakvi hladni vjetar se odnekale stvorio.





Zavukoh se i ja u šator iz kojega je pucao predivni vidik na Dunav.





Dok je vani počinalo nevrijeme, dok je vjetar zavijao oko šatora, bacim posljednji pogled van, uvukoh se u vreću za spavanje i prepustih rijeci snova koja brzo doteče do mene, zahvati me i ponese prema novome danu.







- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -



Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala

3. DAN Hainburg 1883. rkm - Brtislawa 1867. rkm



Sinoćnje nevrijeme prohujalo je negdje pored nas prema Slovačkoj. Kiša koja je padala samo nas je još više uspavala. Jutro je brzo došlo. U šatoru se čuju zvukovi grada koji se budi, kampa regataša koji pomalo oživljava, motori brodova koji porlaze rijekom naprežući se iz sve snage da savlladaju brzinu rijeke u uzvodnoj plovidbi.

Po ustajanju, a nakon jutarnje toalete, pristavih vodu da se zagrije za jutarnji napitak i doručak.






Nakon doručka prošetah se malo kampom da čujem novosti, vidim neke nove prijatelje ako su pridošli . . . Na parkiralištu pored kampa susretoh novopridošle prijatelje iz Srbije. Neke sam poznavao, ali većinu nisam. Upoznasmo se. Žele ploviti rijekom do Beograda, a neki će i dalje, sve ovisi o okolnostima koje iskrsnu.





Danas nemamo puno za ploviti. Do Bratislawe je svega 16 km rijekom, za što nam je potrebno svega dva do tri sata. Sitnica za rijekoplovce koji danima znaju držati tempo od preko pedesetak kilometara plovidbe dnevno.

Svojim lutanjem po kampu, vidjeh i ekipu iz Austrije kako uvlače dugi kanu u rijeku.





Poslije sam vidio da su donijeli još jednoga, a kasnije su se sa oba otisnuli rijekom. U svaki kanu stane po osmoro ljudi i moraju biti usklađeni u veslanju. Na taj način su veoma brzi i stabilni na rijeki prilikom plovidbe.





Oni koji vole jutarnju plovidbu već su raspremili svoj logor, ukrcali se u kajake i krenuli rijekom dalje. Čudio sam se da im se tako žuri da što prije stignu u kamp sljedeće etape. Mala razdaljina nije tražila žurbu niti neku posebnu brzinu.





Zanimljivo je bilo pratiti pogledom hidroglisere kako u punoj brzini savlađuju krivinu rijeke gdje je voda jako brza. Naprosto su lebdjeli nad vodom stvarajući vodenu maglu iza sebe.





Nakon što sam prošetao kampom, porazgovarao sa nekim članovima regate, snimio nekoliko snimaka fotoaparatom, raspremio sam šator, potrpao sve stvari u prikolicu kombija kojim su nas pratili Janoš i Agnes, uzeo sa sobom samo ono što bi mi koristilo na putu, popio pivce i otisnuo se rijekom dalje. Malo odmakavši od grada, pažljivo sam okrenuo kanu na vodi i po posljednji puta uputio pogled prema gradu. Predivnom starom gradu na obali Dunava





Dunav je i dalje brz, virovit, traži oprez i pažnju u plovidbi. Dan topao, bez padalina, oblačan. Idealan za plovidbu. Vjetra gotovo da i nema. Pogled naprijed me očarava kako samim tokom rijeke, tako i sa prirodom kroz koju rijeka protiče.

Lagano održavam pravac plovidbe puštajući da me rijeka nosi brzinom kojom teče. Ovakvim načinom plovidbe plovio sam po rijeci Muri koja je brza i virovita. Samo se pravac kretanja održava ne pokušavajući veslanjem ubrzavati kretanje.

Rijeka me donese i do grada Devina, smještenoga na ušću rijeke Morave u Dunav.Na brdu ponad grada vide se ostaci utvrde Devin Castle. Smještena iznad grada na liticama stijena, tvrđava je dominirala okolinom štiteći ulaz u Devin vrata i braneći nekada ulaz u Kraljevinu Ugarsku.





Samo ime Deva, označava djevojku. Grad se prvi puta pominje u dokumentima iz 1237. godine pod imenom Villa Therbyn. Zanimljivo je da se u Devin i okolinu u XVI stoljeću doselilo puno Hrvata koji su bježali pred Turcima. Tu su se udomaćili i može ih se i sada susresti.

Tokom hladnoga rata grad je bio unutar "željezne zavjese", dobro utvrđen kao granica sa kapitalističkom Evropom. Nakon "Baršunaste revolucije" 1989. godine sve su utvrde demontirane i sada mu je slobodan pristup sa rijeke.






Grad se sada smatra kao predgrađe Bratislawe. Od nje se razlikuje zbog svoga ruralnoga karaktera. Za velikoga vodostaja rijeke zna biti djelom potopljen vodama Dunava i Morave. Nisam pristajao uz grad. Ostavio sam to za neki drugi puta, da ga razgledam, posnimim i možda koju priču o njemu napišem.






Vodeni put ide dalje. Plovidba je ugodna, raspoloženje na nivou. Svakoga trenutka pružaju se novi pogledi prema okolini koji odmaraju oči.





U vremenu dok je Dunav normalnoga vodostaja izgleda miran, pitom, krotak, ali tragovi porušenih stabala uz obalu svjedoče o njegovoj rušilačkoj ćudi kada naraste, kada podivlja i u svome rušilačkome pohodu obara sve pred sobom. Za nepovjerovati je da bi takav mogao biti.





Na Slovačkoj strani rijeke nižu se predivne pješčane plaže. Kao stvorene da se na njih pristane, malo prošeće, pa i okupa u rijeci. Odlučio sam da pristanem na jednu takvu plažu.





Ubrzo dobih i društvo. Pridružili su mi se prijatelji iz regate željni malo sunca koje je zasjalo. Sjedosmo na pijesak plaže, započesmo priče. Kasnije i neko pićence pronađosmo za sebe.





Nakon podužeg odmora krenusmo dalje. U daljini se nadzirala Bratislawa. Stara utvrda sagrađena na vrhu brda dominirala je okolinom. Predivno ju je vidjeti sa rijeke iz daljine.

Ovakav pogled na grad u kojemu nisam nikada do tada bio, zahtjevao je da se u tu čast otvori pivica. Da sam sa sobom proslavim i taj uspjeh u plovidbi rijekom. Ne treba spominjati da mi je i te kako dobro prijala.





Osvrnuo sam se i pogledao smjer iz kojega sam doplovio. U daljini se vidi brdo iza kojega je grad Hainburg. Pogled prekrasan, čak sam se i zapitao da li sam stvarno iz toga smjera doplovio do ovoga mjesta.





Uplovih u područje samoga grada. U gradu me sustigla kolegica Eva iz Mađarske. Okrenuo sam plovilo prema njoj puštajući da me rijeka dovede u položaj da dobijem ugao za snimanje lijepe fotografije. Nadam se da će je obradovati kada je bude vidjela u ovoj priči.





Polako plovim po Dunavu razgledajući grad sa rijeke. Prekrasno izgleda. Nadam se da će sutradan biti lijepo vrijeme, jer imamo slobodan dan koji ću iskoristiti da grad obiđem i malo razgledam.





Preda mnom je polako rastao most preko Dunava. Prekrasna građevina neobičnoga izgleda. Zadivio me pogled na njega. Nisam takav most nigdje vidio uživo. Sličnih sam vidio na fotografijama, ali uživo nijedan. Pravo remek dijelo graditelja.





Pozdravljam grad, pozdravljam ljude koji šeću uz obalu, zahvaljujem rijeci da me je pustila da po njoj doplovim dovdje. Divim se gradu, okolini na koju puca pogled sa rijeke.





Molim kolegicu da i mene snimi sa pozadinom grada. Napravila je predivan snimak. Čestitke.





Grad je otvoren prema rijeci. Uz obalu su izgrađene predivne zgrade. Lijepo ih je vidjeti, ali mislim da je još ljepše iz njih vidjeti rijeku.

Zanimljiv je i pogled na mostove ispod kojih ću ploviti. Svaki je na svoj način jedinstven i lijep.





Ispod mostova se pruža zanimljiv pogled na grad. Nisam odolio a da ne pokažem jedan od tih pogleda.





Ispred mene je most pa riječna luka. Ispod ovoga mosta neću danas ploviti. Još stotinjak metara i gotova je današnja plovidba. S desne strane rijeke nalazi se kajak kanu klub u čijem ćemo krugu napraviti kamp.





Doplovivši do mjesta gdje se može izaći iz rijeke, uz pomoć prijatelja, regataša, izvukao sam kanu van iz vode, pronašao mjesto gdje ću podignuti šator, podigao ga i svu opremu iz kombija donio u šator. Nakon toga se može dalje.





Uzeo sam svoj nerazdvojni fotoaparat, krenuo kroz kamp i pomalo s užitkom fotografirao po kampu. Na prostoru gdje ćemo večerati počelo se okupljati i društvo ostalih pridošlih učesnika regate.











Na oglasnoj tabli pronađoh i upute o daljnjim planovima regate za naredne dane plovidbe, informacije o vremenu za tjedan dana, te što je najvažnije nacrti i opisi kako ćemo savladati prolazak preko dvije hidrocentrale koje se nalaze nizvodno od grada. O važnosti tih informacija ne bih sada pisao, ali ću ih u nastavku plovidbe pomenuti.

Prije večere, nakon što smo svi pristigli u kamp, smjestili se i utaborili, domaćini iz Slovačke zaželješe nam toplim riječima dobrodošlicu. Malo su nas upoznali sa Slovačkom, gradom Bratislawom, kajak kanu klubovima, aktivnosti ljudi na rijekama.





Pažljivo smo ih slušali pokušavajući shvatiti sve što su rekli, upamtiti podatke koji su zanimljivi, čuti savjete za dalje.





Neki su se malo i opustili prepuštajući se snovima o plovidbama, dok su drugi snosili teškoće tih snova.





Zanimljiv mi se učinio kolega iz Austrije sa svojim ručnim radom, majicom oslikanom rukom na tematiku regate. Ne znam da li je krenuo od izvora Dunava i da li će njima ići do ušća, ali sama majica govori koliko je duga ta regata.





U krugu kampa ugledao sam i "pravi" indijanski šator, često susretan u kaubojskim filmovima. Svojim izgledom privlačio nam je pažnju i mnogi smo u njega zalazili.





Nakon dobrodošlice na redu je bila večera kojom nas je domaćin počastio.





Uz večeru, na moje veliko razočaranje, dobismo i vodu. Hej vodu! No osoba od koje smo je dobili ipak je ublažila šok prouzrokovan vodom, da ne kažem "vodeni šok".





Hrana je bila vrlo ukusna i obilna. U slast smo je pojeli, ali ne i zalili. No to ćemo kasnije sa žarom uraditi drugom vrstom tekućine.

Obilan ručak zahtjevao je i predah da želudac shvati svoju obavezu. Da bi mu olakšao rad posegnuo sam u osobne zalihe, izvadio pivcu i počeo mu gutljajima pive pomagati u radu.





Nakon predaha, odmora, popijene pivce, skupismo se i pođosmo u grad koji se nalazio s druge strane rijeke. Da bi do njega došli morali smo preći stari most koji je još car Franjo Josip dao sagraditi. Most je zatvoren za promet i njime prometuju samo biciklisti i pješaci.





Sa mosta se pružao predivni pogled na grad i Dunav.





Sam pogled duž mosta je predivan i veličanstven.





Hodajući gradom pokušavao sam da uhvatim zanimljive prizore okom fotoaparata. Ponekada ne znam što bih od toga pokazao, izdvojio i na zanimljiv način vam predstavio.








Zadivio me jedan trg sa skulpturama koje su na njemu postavljene. Prikaz savremene umjetnosti lijepo se uklopio u prostor trga.








Nisam mogao odoljeti da se ne fotografiram u ovoj skulpturi stojeći na mjestu gdje su se i drugi fotkali.

Nisam niti pocrvenio radi toga.









Grad je prekrasan, čist, ljudi u njemu smireni, nema nepotrebne buke, jurnjave i sl. Odaje mjesta gdje je lijepo živjeti.








Po gradu su postavljeni lijepi spomenici koje je bilo zanimljivo gledati . . .








Zanimljiva je bila i reklama za jednu trgovinu suvenirima . . .





. . . Orginalnost načina na koji se od prolaznika tražio novac . . .

Ovoj skulpturi prišao sam sa zadnje strane ne shvatavši o čemu se radi. Snimio sam je i otišao ispred nje. Fascinirala me ideja same skupture.











Nismo ulazili u dubinu grada. Došavši do jedne trgovine ušli smo u nju, pokupovali stvari koje će nam trebati i vratili smo se nazad u kamp. Ovoga puta zalazak sunca je prekrasno istakao panoramu grada.






Kasnije, nakon što je večer uveliko nastupila, pokušao sam snimiti grad noću. Tada je predivan. Tvrđava se lijepo vidi dobro osvjetljena kako dominira gradom.





U kampu okupismo se učesnici regate iz Srbije, Mađarske, Slovačke. Odnekale se i gitara stvorila. Uz piće koje je domaćin donio i obilno nas počastio, krenula je i pjesma.





Orile su se pjesme nastale na svim područjima bivše Jugoslavije. U sred Slovačke naše pjesme se ore. Poznaju ih Slovaci i Mađari i zajedno sa ostalima ih pjevaju. Raste raspoloženje u kampu.








Došao nam je i Slovak da svojim instrumentom stvori bolju atmosferu . . .





Zaorile se i slovačke pjesme, pa mađarske . . .





. . . i tako do duboko u noć. Za čudo nitko se nije bunio zbog buke. Mora da su im pjesme bile lijepe, ili ih je umor shrvao i pozaspali su ne čuvši naše pjevanje.








- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -



Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala

4. DAN Bratislawa 1867. rkm - SLOBODAN DAN



Osvanuo je novi dan. Za učesnike regate tretira se kao slobodan dan. Ne plovi se, odmara se, a oni koji već duže vremena plove u regati sređuju si opremu, peru rublje, popunjavaju zalihe, ili se jednostavno izležavaju i prošetavaju kampom. Neki odlaze u obilazak grada.

Jutro sam započeo sa pripremom doručka. Pripremam ga u kanuu jer mi je tamo najlakše, a i imam klupice koje se dobro daju iskoristiti kao stol. Raskoš korisnoga prostora.





Nakon obilnoga doručka sakupilo se društvance i krenusmo u grad, preko rijeke. Ovoga puta nisam išao preko najbližega, staroga željezničkoga mosta, već sam produžio dalje pored gradske plaže na Dunavu.

Plažu su Slovaci opremili prekrsanim dječjim igralištem. . .





. . . ležaljkama za odmor odraslih . . .





. . . vježbalištu na kućnim biciklima . . .





i još štošta lijepoga vidjeh na toj plaži. Toliko me dojmila da ću o tome jednu posebnu pričicu napisati. Zadivio me red i čistoća u okolišu i na plaži.

Put produžismo do suvremenoga mosta koji me je dojmio svojim neobičnim izgledom. Sada se zove Novy most, a nekada, u socijalizmu, Most Slovačkog narodnog ustanka. Građen je 5 godina, od 1967. pa do 1972. godine, impozantnih dimenzija. Dužina mu je 430 metara. Na desnoj strani rijeke, na početku mosta nalazi se restoran na visini od 84 metra do kojega se dolazi dizalom, a podsjeća na NLO.

Nisam išao u restoran, ali pogled na njega ispod mosta je predivan.






S druge strane mosta u jednoj slastičarnici osvježih se odličnim kolačem od oraha, čokolade, maka i ne znam čega sve još u njemu nema. Spada u posebnost ponude, ali sam mu ime na žalost, zaboravio. Za preporučiti je.





Bratislawa je glavni grad Slovačke, rekoše da ima oko 460.000 stanovnika, udaljen od Beča oko 60 km, a granice grada graniče s Mađarskom i Austrijom. Tragovi iz povijesti kazuju da je na tim terenima život postojao i 5.000 godina p.n.e. što spada u razdoblje mlađeg kamenog doba.

Gradom dominiraju tri uzvisine, brda. Na jednome se nalazi Bratislavsky hrad, dvorac čiji današnji oblik se formirao u XV stoljeću. Sa njega se pruža prekrasan pogled na okolinu, obzirom da je 100-tinjak metara uzvišen nad Dunavom.











Pažljivo sam fotografirao za cijelo vrijeme šetnje gradom, pomno pazeći da mi neki detalji ne promaknu. Društvo sa kojim sam se kretao nije baš bilo previše oduševljeno mojim fotkanjem. Što se može, tko im je kriv da su me odabrali da s njima razgledam grad. I k tome i fotoaparat nosim.





Dvorac me oduševio svojom ljepotom i uščuvanošću. Onako bijeli ponekada mi se činio kao dvorac iz snova, a ne čvrsto zidano zdanje na vrhu brijega.





Unutrašnjost dvorca kao i okolina bili su na zavidnome stupnju čistoće i održavanosti. Prava je poslastica bilo šetati se po tom starom zdanju i razgledavanje svega što se nalazil oko njega.





Sam pogled na dvorac je predivan. Dvorac djeluje tako jako i snažno da se to naprosto osjeća u njegovoj blizini.





Nakon podužega razgledanja dvorca i promatranja okoline sa njegovih terasa, uputili smo se ka drugoj dominantnoj točki u gradu. Pri tome smo prošli preko prekrasnoga trga, Trga slobode.





Druga točka se zove Brdo Slavin. Sa njega dominira veliki spomenik koji je podignut 1960. godine

Samo brdo pored spomenika, pretvoreno je kao spomen obilježje na 6.850 poginulih sovjetskih vojnika koji su poginuli u obrani zapadne Slovačke od nacista.





Sa cijelog spomeničkog prostora pruža se prekrasan pogled na grad i okolinu. Područje je održavano i čisto.





Kip koji se vidi desecima kilometara iz okoline grada visok je 37 metara i pokazuje vojnika koji diže zastavu sa zlatnom zvijezdom na vrhu. Oko spomenika u podnožju su ispisana imena slovačkih gradova i datumi kada su oslobođeni.









Na prostoru spomen područja postoji i jedan drugi spomenik. Kamena ploča podno njega objašnjava o čemu se radi.









Po obilasku obje dominantne točke u gradu ( treča je podalje od druge i na njoj je TV toranj gdje nismo željeli ići), uputismo se laganom šetnjom kroz grad prema kampu.

Putom vidjeh nešto što mi je zagolicalo maštu. Obradovalo me, iznenadilo, a potom i zaprepastilo. Pa zar takvo uzvišeno piće kao što je pivo, da služi za kupanje. Nikada se ne bih u njemu okupao, radije bih popio bazen sa tekućinom, nego je učinio beskorisnom okupavši se u njoj.





Putom preko mosta dođosmo do točke sa koje se pruža prekrasan pogled na rijeku i mostove preko nje.

Došavši u kamp, raspakiravši stvari koje sam iz grada ponio za daljnje putovanje, bivah pozvan od naše brižne domaćice Agnes na večeru koju je pripremila. Zajedno sa ostalim društvom prihvatismo se jela.





Poslije jela nastavismo ugodnim razgovorima druženje. U opuštenoj atmosferi, prijateljstvu i razgovorima vrijeme nam brzo prošlo. Pitali smo se kako će nam sutra biti.





Sutradan bi trebali ploviti rijekom kroz dvije hidrocentrale na Dunavu. karakteristika toga područja su velike riječne širine na kojima pušu vrlo snažni vjetrovi zbog kojih su mnogi regataši imali vrlo velikih ozbiljnih poteškoća.

Stariji , oni koji su ranije plovili ovim područjima, prenašali su iskustva iz ranijih plovidbi i dijelili savjete kako da se postavimo prema zaprekama koje mogu iskrsniti.

Priče se protegle do duboko u noć. Nismo niti zamjetili da je ponoć došla . Popismo po još jedno za ugodan san, pa se raziđosmo svatko u svoj šator.







- PLOVIDBA SE NASTAVLJA -



Molim Vas da se suzdržite od komentara sve dok priča ne bude postavljena u cjelosti. Hvala

5. DAN Bratislawa 1867. rkm - Gabičkovo 1819. rkm



Noću je padala kiša, pa puhao vjetar, pa opet kiša i tako redom. Ohrabrivalo me loše kišovito vrijeme, Daljnji put kojim bi trebali ploviti vodi nas preko dvije velike ogromen hidrocentrale na rijeci. Prije prve i između prve i druge hidrocentrale, rijeka je široka oko 6 km. Kada ne pada kiša, na tome dijelu rijeke pušu jako vjetrovi koji vrlo često mnogima na regati nisu dozvoljavali plovidbu, već su morali kopnenim putom zaobilaziti te prostore.

U kampu od ranoga jutra počinje živost. Prvo se spremaju doručki, a potom spremaju stvari, ruše šatori i polazi se na plovidbu. Nevolje s vjetrom koje se mogu očekivati nalažu da se koriste sigurnosni prsluci svima koji plove.






Slijedeći druge, pojedoh doručak, pospremih stvari u kombi pratitelja regate, prijatelja iz Mađarske i krenuh rijekom. Kišica je polako padala, vjetar se malo osjećao, što me hrabrilo, a temperatura zraka se u odnosu na jučerašnji dan bitno smanjila.





Ploveći rijekom gledali smo da jedni druge imamo na vidiku, kako bi im pritekli u pomoć ako bi se dogodilo da najednom počnu puhati jaki vjetrovi i da nekome ugroze plovidbu. Povremeno smo se susretali, malo popričali, popili pićence koje smo imali u kanuima i kajacima i nastavljali bi dalje.





Polako sa strepnjom od jakoga vjetra uplovljavam u riječne širine. Za vjetar sam , kao velika silueta, prava poslastica da na meni pokaže svoju snagu i nemilosrdnost. To sam naročito osjećao prošle godine ploveći kroz Đerdapske klisure gdje sam morao vrlo oprezno uz velika naprezanja savladavati udare vjetrova.





Gledam te širine rijeke ne vjerujući da je tu širina prostora oko 6 km. Kao malo more. Imam sreće, možda na ovome prvome djelu ne bude vjetra. Ako ga bude . . . , ma bolje sada o tome ni ne misliti.





Kiša pada, hladno je, polako veslam oko 7 do 8 km na sat, putem i vjetar pokazuje sebe, pomalo jača. Nezgodno je da mi dolazi izravno sa boka, ali još je podnošljiv. Nije jak i ne moram raditi nikakve manevre osim pojačati zaveslaj sa desnime veslom kako bi održao pravac plovidbe.





Polako veslajući dolazim i do brane prve hidrocentrale. Analiza planova sa oglasne ploče mi sada jako puno pomaže. U svoj toj riječnoj širini, gdje postoji nekoliko brana i hidrocentrala koje tvore prvu "pregradu" Dunava, pronađoh pravo mjesto gdje smo se trebali u određeno vrijeme svi naći, kako bi prevodnicom prošli kroz sustav hidrocentrale na drugu stranu brane.

Ma koliko se činilo lagano pronaći rijekom pravi put do prolaza kroz branu hidrocentrale - prevodnicu, to baš često i nije tako. Nije ovdje gdje je rijeka jako široka, gdje postoji više brana i gdje je točno određeno gdje se mora doći na prevodnicu. Riječne širine su velike i pomalo dezorijentišu, dok ugao gledanja sa niskoga plovila ne otkriva pravi pogled na okolinu.





Na ulazu u prevodnicu budnim, brižnim okom prate naš dolazak ekipe logistike koja nas kopnenim putom slijedi. Svaki puta kada prepoznaju nekoga iz svoje ekipe da dolazi, raduju mu se.





Lagano ploveći i razgledajući to ogromno zdanje hidrocentrale uplovljavam u komoru prevodnice. Samo beton i čelik oko mene. Uvijek me zadive takvi objekti, njihova veličina, snaga, jakost.





Prije nego uplovih u komoru prevodnice, osvrnuo sam se na put kojime sam doplovio. U daljini se vidi TV toranj iznad Bratislawe. Čini se blizu, ali nije baš tako. Ima podosta daljine do njega.





Kiša je na trenutak prestala, ulaskom u prevodnicu niti vjetar se ne osjeća. Sve nekako mirno, veličanstveno i tajanstveno u isto vrijeme.








Ušavši u središte prevodnice, zavezao sam kanu za ogradu i popeo se na gornju plohu prevodnice da malo razgledam kako to izgleda na površini.

Brana hidrocentrale zadržava desetak metara razlike u nivou vode ispred i iza nje. Na tako velikima širinama rijeke podosta je to zadržane vode. Hidrocentralu su počeli graditi početkom osamdesetih godina bivša Čehoslovačka i Mađarske, podjelivši međusobno sve obaveze i poslove.





Tokom gradnje, došlo je do nekih nesuglasica i gradnja je postala predmet međunarodnoga spora. Na nekoliko je godina i zastala. Da bi se spriječile veće štete, Slovačka je sama nastavila graditi sustav ogradivši nasipima tok Dunava i stvorivši jezero u potpunosti na svome teritoriju.

Nakon obilaska brane, vraćam se u kanu i promatram dolazak ostalih učesnika regate. Ekipa iz Srbije se polako probila do prevodnice i zadovoljni u nju uplovljavaju.





Nastojim što više kadrova snimiti svojim malenim, skromnim fotoaparatom.





Uočavam i rukom rađeni kanu, pravo remek djelo stolarskoga rada. Prekrasan rad Zeke. Divim mu se danima unazad, kada ga god vidim. Stvarno ga je majstorski uradio.





Pažnju mi je privukla jedna čudna plovilica, kanu sa dodatnim stabilizatora sa strane, zatim vanbrodskoga motora. Još tenda kao krov i eto pravo plovilo na motorni pogon.





Kako vrijeme prolazi polako pristižu i ostali učesnici. Prilazimo jedni drugima, započinjemo razgovore, međusobno se častimo pićima koja imamo.





Sa vrha brane, moji brižni pratioci iz Budimpešte, čekaju da prođemo kroz prevodnicu. Da se uvjere da su svi prošli i da je sve u redu. Veoma brižni i dobri ljudi.





U zakazano i dogovoreno vrijeme prevodnica se zatvorila i voda iz nje je počela isticati spuštajući nas na razinu vode koja je iza brane, nizvodno.





Nakon što su se nivoi razine vode u prevodnici izjednače sa nivoom vode iza brane, ona se otvara i mi polako isplovljavamo iz prevodnice.

Rekoše mi da ovu fotku moram postaviti u priču. Snimljena je na izlasku iz brane baš kada sam razmišljao koji prizor da prvi snimim. Poslušao sam ih da bih i vama dočarao kako to izgleda kada se plovi po lošem vremenu, a želi se snimiti puno toga.





S druge strane nas dočekao umjeren vjetar i valovi. Jaka naoblaka i gdje koja kap kiše. I dalje je hladno za ovo doba godine. Krećemo dalje prema drugoj brani koja je nizvodno od prve.





Pogled na prođenu branu s druge strane. Velika građevina tajanstvenoga izgleda, barem za mene.





Susrećem se sa drugim kajacima, kanuima. Svi veslaju polako se boreći protiv vjetra. Ima doduše i onih koji krate vrijeme grickajući ponešto u kanuu.





Poneki zastaju na obali kako bi se okrijepili ili jednostavno protegnuli noge.





Ploveći naiđoh i na još jednu čudnu samogradnju. Kanu sa solarnim ćelijama i elektromotorom kao pokretačem. Zgodna naprava koja omogućava bazbrižnu plovidbu u tišini bez trošenja osobne snage. Lijepo zamišljeno, ali ja ipak volim veslima da se krećem rijekom. Da je osjetim, da je njima milujem i borim se protiv njenih hirova.





Nakon oko 6 km stižemo i pred drugu branu hidrocentrale. U međuvremenu je opet počela kiša. Zahvalni smo joj, jer da nije nje bilo bi jakoga vjetra. Od dva zla biramo manje-





Kombinirani dvokanu sa osmatračem kreće se preda mnom prema idućoj prevodnici. Zgodna kombinacija za plovidbu učetvoro.