Zeko Dunavski

Upoznasmo se na Dunavu ovoga ljeta, tamo negdje u Austriji nizvodno od Beča.Pažnju mi je privukao kanu koji je veslao, kanu od drveta. Kanu koji je ručni rad. Pažljivo napravljen, uz puno ljubavi, za sreću plovidbe onoga tko mu je vlasnik.

Reče da ga svi zovu Zeko. Ja mu dadoh i prezime Dunavski, koje vrijedi samo u ovoj priči o njemu. A o njemu i kanuu se ima ispričati divna dirljiva priča. Priča o čovjeku, priča o ljudima koji nas okružuju.





Kao jedan od učesnika 57. regate TID iz ekipe Republike Srbije, Zeko se uputio Dunavom na put od preko 1.000 kilometara veslajući kanu koji je sam napravio. U Budimpešti je proslavio svoj 70.-ti rođendan na riječnome putu regate, gdje su ga prijatelji iznenadili lijepom rođendanskom čestitkom.

Da je ne opisujem radije ću citirati njegove riječi koje mi je sinoć posalo e-mailom :"Zadnjeg dana,sam imao rodjendan i moji veslači su me oborili sa nogu.Nekako su saznali,za taj datum,pa umesto da ja njih iznenadim oni su me dočekali po izlasku iz kupatila gde sam se obrijao i obukao košulju za tu priliku. Sa gitaristom koji mi je otpevao pesmicu na engleskom i nemačkom za srećan rodjendan, sa keksom umesto torte i čajem i kupili mi kolica za prevoz kanua.Naša dama je za tu priliku obukla haljinu,jer sam prethodnog dana izjavio da čovek više ne može da odmori pogled na zenskoj toaleti svuda samo hlače i džins.Tako mi je nezaboravno protekao 70 ti rodjendan u lepom gradu Pesti."





Društvo sa kojime je plovio je zaista bilo fenomenalno. predivni ljudi puni humora, veselja i pozitivne energije. Užitak je bio sa njima ploviti i družiti se, pa i pivce popiti.

Kako je Zeko dospio na rijeku u svojoj kasnijoj mladosti? To sam se zapitao i to me pitanje proganjalo čačkajući moju radoznalost. Postavio sam mu ga prvom prilikom kada smo se susreli tokom plovidbe.





Priča počinje unazad više godina. Sa svojim dragim prijateljem, sa kojime je mnoge dane proveo u prekrasnome druženju, odlučio je da sagradi kanu kojime bi plovili rijekama. Stvarali su planove, prikupljali sredstva, informacije, znanja o gradnji kanua. Ali sudbina nije dozvolila da prijatelj dočeka da se kanu sagradi. Teška bolest povela ga je na plovidbu nekim nebeskim rijekama, bez ovozemaljskoga kanua.

Planovi padoše u vodu, Zeko izgubio volju za svime, shrvan žalošću za prijateljem. Gradnja stala do daljnjega.





Vrijeme, taj čudni lijek za sve, učini svoje. Minulo je, povelo Zeku u nove izazove, nametnulo mu životne obaveze, ublažilo bol za prijateljem. . .

Jednoga dana davnašnja želja da sagradi kanu i zaplovi rijekama, ponovo je isplivala na površinu. Prihvatio se alata, materijala, prostudirao planove i krenuo u izgradnju. Ovoga puta je sam radio kanu, za sebe, ali i u spomen preminulome prijatelju. Uložio je puno strpljenja, vremena i ljubavi i ispod njegovih ruku je izašlo pravo remek djelo od plovila. Divio sam se uratku, opipavao ga sa strahopoštovanjem, "napasao" oči na njemu.

Kanu dvosjed, za dvije osobe je bio napravljen. Isproban je na Dunavu i Savi, koje okružuju Beograd i bio je spreman za izazov, spreman za plovidbu.






U spomen prijatelja, a sa sjećanjem na njega u srcu, Zeko je krenuo na put od 1.000 km, sve do Kladova. Izdržao ga je, izdržao vjetrove u Đerdapu, napore dugog, višenedjeljnog veslanja i sav sretan javio mi se sinoć.

Nije se javio da se odmara, već priča o planovima koje misli da ispuni, o plovidbama po drugim vodama rijeka i jezera. Kretanje prirodom, plovidba, spavanje pod šatorom, društvo, zgode i nezgode pri tome, uđoše mu pod kožu. Više se ne mogu izvući van. Rekli bi : "zarazio se " time. Više nema mira u gradu, mora van, mora u prirodu.





Zeko Dunavski, prijatelju Miroslave, želim ti puno, puno zamaha veslom, puno preplovljenih rijeka, jezera, sretnu i dugu plovidbu uz dobro zdravlje i veselje.

Rijeke su te koje su nas spojile, one su te koje nas i povezuju. Na njima ćemo se ponovo susresti i po pivce popiti. Živio !