Putevi kojima putujemo

Toliko putova proputujemo za života da bi nam trebao veliki kompjutor koji bi ih sve popamtio, koji bi memorirao sve slike prizora sa tih putova, sve utiske, lijepe i ružne stvari koje smo na njima doživjeli.

Neke scene, doživljaje i osjećaje sa njih dugo pamtimo, dok veliku većino toga vrijeme "izbriše" iz naših sjećanja tako da se nekih putovanja niti ne sjećamo, a kamo li ustisaka i prizora sa njih.

Ponekada sobom ponesemo foto aparati i njime fotografiramo pojedine trenutke tako da ih "zaustavimo" i zarobimo na fotografijama. Kasnije , protokom vremena, uvijek rado pogledamo te fotografije koje nas podsjećaju na ranije puteve, na gotovo zaboravljene doživljaje sa njih.





Napretkom tehnike i kamere su nam postale pristupačne pa njima bilježimo pokrete, poglede uokolo, prolaske kroz prostor. Sada su toliko usavršene i po svojim cijenama pristupačne da se sve više koriste za "bilježenje" vremena.


Jedno neobično, barem za mene, bilježenje vremena i prostora susreo sam na 10. spustu murskih ladja. Ploveći u toj regati ugledah kanu.





Boljim zagledanjem kanua vidjeh na vrhu pramca nadogradnju koja inače nije standardna na kanuima. Zainteresiralo me o čemu se radi. Sačekao sam da pristanemo na prvoj stanici regate i uputio se da to malo bolje osmotrim.





Vlasnik kanua je na vrhu pramca nadogradio nosače koje je ćvrsto pritegao za tjelo kanua, na njih postavio u vodonepropusnom kućištu kameru i ploveći snima put i utiske koji se iz toga ugla gledišta mogu snimiti.





Obzirom da se kanu kreće vodom i uvijek postoji opasnost da se kamera namoči vodom, što elektronika ne podnosi, zaštitio ju je vodonepropusnim kućištem. Putem daljinskoga upravljača pali je i gasi, a okrećući kanu u željenom pravcu snima i željene prizore i scene.





Sve to dobro i primamljivo izgleda. Ali . . .

Malo sam o tome razmišljao da li je to bolje od fotografije. Da li je dobro snimiti svaki detalj puta koji prelazimo. Prema tome razmišljanju ostadoh na strani gledišta da i nije. Ne bih volio bilježiti sve putove kojima sam prošao. Čak niti jedan put, a kamo li sve. Fotografije u redu, ali snimanje kamerom ne podržavam.





Koji je razlog tome?

Snimivši sve putove kamerom, izgubio bih čar putovanja, jer ne bih bio okrenut prirodi i pejzažima kojima prolazim, već kameri i strahu da ne zabilježim sve, da ne snimim sve, da ću nešto propustiti nesnimljeno. Nadalje trebalo bi mi toliko vremena koliko sam i putovao da taj materijal pregledam. Ali taj snimljeni materijal je samo mali pogled na ono kroz čega sam putovao. Ne može mi dočarati ugođaje putovanja, ne može prenesti sve ljepote koje upijam bez kamere na putovanjima.

Tu je i problem kako nekome pokazati kako je bilo na putu koji je danima trajao.





Zato neka svatko po svojemu izboru uradi. Ja ostajem vjeran fotoaparatu kojim tu i tamo ponešto zanimljivo fotografiram, a ostalo što sam doživio ostalo je u meni. Da li će i kada biti potisnuto u zaborav i nije mi bitno. Ionako gledam da putujem što više i da zaboravljena putovanja zamjenim novim, svježim. Ona me ispunjavaju, a putujući, možda sretnem i nekoga od vas koji ovo čitate, upoznam i postanemo prijatelji.

Da li bi mi to uspjelo kamerom? Ne znam pouzdano. Sami procjenite