.....od vremena do vremena odabereš među nama ljude na kojima će tvoje rane biti uočljive, prepoznatljive i vjernima i nevjernima. Odabereš posve obične ljude, ali ljude posve neobična srca, da budu odraz tvoga lika.
Povjeravaš im da, dok drugi primjećuju samo njihove rane, žive neshvatljivu i neizrecivu zbilju boli kojih su rane tek tragovi.
Da, dok spremno - ili i s mukom prihvaćaju kob koju si im namijenio, istodobno proživljuju osporavanja i poruge koje su i tebe dopale.
Da, pod budnim okom mnoštva, samuju u svome iskustvu, nerijetko proživljujući napuštenost i nemoć.
I da tek u ponekome nađu srce na koje se mogu osloniti, ali da se nikada ni u jedno ne uspiju do kraja skloniti.
Svojom rukom, svojim srcem, ti ih uzmeš za sebe.
I njima, kroza sve dane, valja koračati i zemljom i nebom, a da za njih nigdje nema mjesta na kojem bi čitavim bićem mogli otpočinuti.
Jer i njihova tijela i njihove duše tek su dio tvojih rana...


Tekst je izdvojen iz konteksta, ali naveo me na razmišljanje.

Jeste li ikada ičiju tugu ili nečiju ranu prepoznali..a da niste najbolje poznavali tog nekog?
Dali ste udomili nećije srce barem na neko vrijeme..tek toliko da se malo primiri..da može nastaviti životnu borbu dalje?
Jel vam tada bilo teško nositi se s njihovom ranom..tugom?
Kako ste se noslili s njom, jeste li dopuštali da taj netko vidi koliko suosječate, jeste li možda pričali nekom trečem o tom nekom tko vam se otvorio..ili ste bili jaki..sakrivali..sve duboko u sebi?

Udomila sam tuđe srce na neko vrijeme dosta puta..sjedila i slušala kako iz njih izlaze bujice riječi...suze...ponekad sam shvatiš kad treba nešto reći..a ponekad trebaš samo šutiti i biti tu. Ponekad mi je bilo teško kad se radilo o meni jako bliskim ljudima..smatrajuči da bi to ljudi koji su njoj bliski trebali znati..ali ipak sam šutila...jer je to bila njena želja...Nosila sam se s time ponekad teško..ponekad mnogo razmišljajući kako bih još mogla pomoči, ali ponekad si ne močan i ne možeš pružiti ništa više od utjehe ..tople riječi..zagrljaja.neke geste koja če toj osobi olakšati.
Nalazila sam se u razmišljanjima da bih voljela da samo pokretom ruke mogu napraviti da sve to ode..ali eto nalazimo se bespomočni i shvatimo da nismo svemoguči. Zato ponuditi svoje rame...zagrljaj..osmjeh...to možemo svi ostati jaki sačuvati povjerenje i nikome ne reći.Možemo samo ako hočemo.

kiki odlicna tema ali kasnije dam komentar ...jer niki je dosta napisala kao sto bi i ja...
niki je napisala

Citat:

Nalazila sam se u razmišljanjima da bih voljela da samo pokretom ruke mogu napraviti da sve to ode..ali eto nalazimo se bespomočni i shvatimo da nismo svemoguči. Zato ponuditi svoje rame...zagrljaj..osmjeh...to možemo svi ostati jaki sačuvati povjerenje i nikome ne reći.Možemo samo ako hočemo.

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=U7n-GX3y0pE
http://www.youtube.com/watch?v=vS3GxMSU2jI

Upali svjetlo umjesto da se tuzis na tamu

....sreča je prevelika kada možeš dati rame u tom trenu ili suzu što je iz oka pobjegla obrisati....Nikice koliko puno si dala.

...kada se nađem u situaciji da me netko treba.. jedino što mogu je poslušati, ali nemogu se natjerati da zagrlim tog nekog i ponudi rame...gušim se i grcam s njihovim suzama..bolom..ali ne mogu se pomaknuti s mjesta..ne mogu ruku pružiti...kao da me netko zacementirao..mrzim se zbog toga..
...a sada... sada bi dala svašta..a ne mogu dati ništa...ali tako bi rado samo da jednom mogu..duhove otjerati i suze obrisati..pustila sam srce svoje da uđe u tuđe..i tuđe da uđe u moje..i ovo u meni, ne dam mu nikada van da izađe...nije mi bila baš takva namjera..ne dopuštam sebi da me tako netko pusti i nisam nikad nikom dala da uđe tako u moje...dam im uvijek samo mrvu da se zalijeće i meni ostane dovoljno...a sada...

I nikada nikom nisam i neču ispričala ono što znam, a samo jednom sam svoju tugu izgovorila...
...ono što, o srcu tuđem, čuvam..znam samo ja..i nisam jaka osoba..slabić sam mali....ali srce mi može primiti svašta nešta...a valjda se i samo raširilo..jer se u njemu svašta udomilo...
A tugu i ranu nećiju nije problem uočiti...svi ju vidimo...i neće nitko sebe ti otvoriti nakon dva Dobar dan i jedan Kako si...i za tuđu ranu i tugu..se moraš dobro pripremiti.....lakše je zažmiriti i okrenuti se..ne boli te kasnije ništa...ali srce tako može ostati prazno...jer nikog nisi udomio...
Moje je puno...tuge..sreće..suza..zagljaja..koje čuvam.. za jednom, nekada...do tad krpam svoje i čuvam tuđe rane..