Razina empatije koju ljudi pokazuju zapisana je u genima i okolina ima vrlo malo veze s tim, tvrde znanstvenici koji su za sada svoju teoriju uspjeli dokazati na miševima.


Dobri samaritanci se rađaju, a ne odgajaju, tvrde znanstvenici iz SAD-a koji su izgleda pronašli gen za empatiju.

Znanstvenici vjeruju da je sposobnost razumijevanja i suosjećanja s drugima barem dijelom nasljedna i ''ugrađena''' u naša tijela rođenjem.

Dok odgoj i okolina mogu modificirati naše ponašanje, znanstvenici vjeruju da u ekstremnim slučajevima gen ili njegov nedostatak mogu odigrati ključnu ulogu, recimo u stanjima poput autizma gdje mogućnost empatije ne postoji.

Studija provedena na sveučilištima u Wisconsinu i Oregonu pokazuje da prijateljski i darežljivi individualci imaju spomenuti gen.

U studiji su uspoređena empatična ponašanja genski različitih miševa. Kao i ljudi, miševi mogu automatski osjetiti i reagirati na pozitivne i negativne emocije, kao što su uzbuđenje, strah ili ljutnja.

Razumijevanje empatije kod miševa može dovesti do važnih otkrića kada se radi o pomanjkanju socijalne interakcije kod različitih psiholoških poremećaja, kao što su autizam, shizofrenija, depresija i ovisnost.

Znanstvenici su otkrili da miševi s velikim brojem društvenih veza pokazuju empatiju, dok oni introvertni ne reagiraju na tuđe osjećaje.

''Miševi su sposobni za složeniju vrstu empatije nego što smo vjerovali da je moguće'', kaže profesor Garet Lahvis, koautor studije.

''Vjerujemo da geni utječu na mogućnost empatije, što je proširilo prostor za istraživanje autizma i drugih psihičkih poremećaja.''




Net.hr

To može biti donekle točno. Ako je teorija evolucije ispravna, onda se preživljavanjem jedinki koje imaju bolje osobine od drugih stvara vrsta kod koje su te bolje osobine osobito dobro izražene. U našoj sadašnjoj situaciji sposobnost suosjećanja (empatije) dolazi do izražaja uglavnom na sporednom kolosjeku - kad pomažemo onima kojima je pomoć potrebna ili kad smanjujemo opću razinu stresa nekakvim razumijevanjem onoga što se oko nas događa i nastojanjem da što ispravnije djelujemo pa time pomažemo sebi i drugima.

Dakle sa stanovišta evolucije, u vrsti kakva je naša, gdje smo kao društvena bića veći dio vremena bili ovisni jedni o drugima, oni koji su imali jače razvijeniju empatiju imali su i veće šanse za preživljavanje jer su s tom osobinom bili cjenjeniji članovi društva i doprinosili su općem boljitku zajednice u kojoj su živjeli pa su i njihovi potomci automatski imali veće šanse za preživljavanje. Sebičnost može pomoći u konkretnim iznenadnim i po život opasnim situacijama, ali dugoročno smo kao vrsta neusporedivo jači kad zajednički djelujemo.

Stoga je moguće da je dio karaktera genetski predviđen. No odgojem se jako utječe na to kakav će čovjek kasnije biti. Iako ima slučajeva da je strahovito zlostavljano i frustrirano dijete kasnije postalo velika dobričina, a neko brižno paženo i odgajano bilo i ostalo terorist. Tu onda možda i genetika ima svoj utjecaj...

Nedvojbeno je da se neke karakterne osobine prenose genima, ali dobrota se stvara u duši, znanstvenici mogu blebetati što hoće.

Upravo tako. Nedavno sam se jako naljutila na jednu knjigu u kojoj je znanstvenik dokazivao da čovjekov duhovni život ima veze s nekakvim centrom za duhovnost u mozgu. Napisala sam dugački članak o tome na blogu, pa kome se da, može pročitati (upozorenje - stvarno je dugačak i s puno filozofije):


IZMEĐU NEBA I ZEMLJE

Ne vjeruješ da je dugačak

a i dobričina postane pametan kada ga par puta dobrano pređu...

Eh, pa ne mora biti glup ako je dobar

glup je ako vjeruje da se nešto takvo neće ponoviti....

A i pokvarit se mogu dobričine lošim odgojem, i to puno lakše nego odgojit.

Vjera je oaza u srcu do koje nikad nisu doprle karavane misli.
Ovo je Lux spomenula u gore navedenom tekstu na svom blogu kao svoju temeljnu misao vodilju.
Moja vjera se temelji na mojim vlastitim duhovnim iskustvima. Ja sam doista osjetio ono božansko u sebi i zato vjerujem.
A kad dosegneš određeni nivo duhovne svijesti, onda postaneš svjestan da je dobrota tvoja istinska bit i doista darom Duha svetog dobivaš odgovore na mnoga pitanja, na koja je nemoguće odgovoriti pukim teoretiziranjem bez određenih duhovnih spoznaja i iskustava.

Lijepo rečeno

Sad ću vam dati ekskluzivnu vijest da otvaram novi blog i da će prvi tekst biti Da li su dobar i lud doista braća?.
Trenutno nemam volje za neke opširnije analize, sve ću napisati u tom prvom tekstu. Sve što ću sad napisati jest da je dobrota znak mudrosti i zrelosti, nikako ludosti. To što netko dojam koji ostavlja njegova glupost pokušava ublažiti dobrotom je drugi par opanaka.