Kaže ona neki dan...mama ja bi krila..voljela bi letjeti..
Što do duše stalno se igra kao ona ima krila..stane na stazi i rukama iza leđa nešto štela, kad ju pitaš što radi..izvlaći krila, ova što sad ima su joj za sporo letenje, pa joj ja moram namjestiti kao malo veće, da bolje juri putem..
Ali da nastavim..ona bi krila..kad će njoj izrasti prava...jao Lucija kažem joj ..Maco pa nikada Ljubavi..ljudi nemaju kriila..neće ti izrasti prava .....nego to ti ide ovako...
....kada je čovjek sretan i dobro mu je u životu osječa se dobro, i sve može raditi s lakoćom, ništa mu baš nije teško tada je sretan..i ima osječaj da hoda po oblacima i da lebdi od sreće kojom je ispunjen....tada Ljubavi čovjek ima osječa da leti i to su ljudska krila..kad ih imaš moraš ih jako cijeniti i čuvati...
Šuti ona..taj dan ..samo zaklimala..vidim da mozga o tome što je čula...
Negu jučer cijeli da se igrala..bila je zaigrana i sretna..kao djeca..i uđe u kuću i stane na sred sobe..počne pravit neke face..okreče očima...mi gledamo u nju... što ti je pitam ju...
Ona će meni..pa sretna sam danas jako..i nemogu nikako poletjeti, a trebala bi imati danas krila od sreče....
Pa sad vi smislite što joj odgovoriti..
