Dogodilo se nemoguće
Povratak iz smrti
Misteriozni dogadjaji koji cekaju racionalno objašnjenje.

Steven i Marija Selfer imali su osmogodišnju kćerkicu Saru i živjeli sretnim životom u bogatoj četvrti Denvera (Colorado) sve dok, iznenada, jednog popodneva porodicu Selfer nije zadesila teška nesreća...
Gospoda Selfer je sjedila u dnevnoj sobi i pratila na televiziji svoju omiljenu emisiju, a Sara se sunčala u dvorištu pored velikog, zelenog bazena. Iz susjednog dvorišta čuo se zvuk motorne kosilice kojom je njihov susjed Don kosio travu. Dijelila ih je lijepo ukrašena daščana ograda preko koje su Don i mala Sara o nečem žučno raspravljali. Kako mu djevojčica nije odgovorila na posljednje ponovljeno pitanje, Don se popeo preko ivice ograde da je vidi, ali nje više nije bilo na platnenom naslonjaču pored bazena. Pomislio je da je ušla u kuću i nastavio da kosi.
Međutim, kada se po treći put popeo i pogledao preko ograde, primijetio je nepomično tijelo djevojčice kako licem prema dolje pluta u bazenu. Preskočio je ogradu i obučen skočio u bazen.
Gospođa Selfer, koja ga je vidjela kroz veliki, stakleni prozor dnevne sobe, skočila je iz fotelje. Gotovo bez daha je istrčala u dvorište, gdje je Don već klečao nad nesrećnom djevojčicom, pokušavajući da je povrati vještačkim disanjem. Posmatrajući njegove napore gospođa Selfer je paralizirano stajala dok joj susjed nije doviknuo da pozove Hitnu. Pozvala, ali Sari više niko nije mogao pomoći. Tek nakon autopsije, otkrilo se da je dijete patilo od ozbiljne srčane mane. Vjerovatno je nešto hladnija voda tog dana imala udjela u ubrzavanju srčanog udara. Bilo je jasno da se utopila usljed nenadanog gubitka svijesti!
Iznenadnom smrću ljupke Sare za njene roditelje je nastao pravi duševni pakao. Stivenu Selferu je trebalo više od nekoliko mjeseci da se povrati od užasnog šoka, a gospođa Selfer je zapala u takvu depresiju da se nije oporavila ni nakon dvije godine. Jednostavno, u njenom životu nije bilo više mjesta za veselje i radost...
A onda se dogodile nešto što je teško objasniti. Mala se Sara vratila!

* # *

Te godine jesen je bila vrlo ugodna i blaga. Više je ličila na produženo ljeto. U školskim dvorištima katoličkog internata 'Sant Joseph' bio je u toku čas fizičkog vaspitanja. Dječaci i djevojčice vježbali su salto u kome su im pomagala dvojica bivših gimnastičara. Međutim, desetogodišnjoj Alici Perkins se izgleda veoma žurilo, jer je svojim skokom preduhitrila nastavnika. Pala je tako nezgodno da je poslije skoka ostala da leži bez svijesti.
Dežurni ljekar u internatu 'Sant Joseph' odlučio je da se djevojčica prebaci u bolnicu. Sticajem okolnosti bila je to ista bolnica u koju je prije dvije godine prebačena Sara Selfer. Smjestili su je u zasebnu dječiju sobu ali kada su liječnici stigli - Alice Perkins više nije bilo!?

* * *

Popodne je gospođa Selfer, po svom starom običaju, gotovo nepomično sjedila i piljila tužnim očima nekud u daljinu, kroz veliki prozor iza kojeg se talasala zelena voda dvorišnog bazena. Još sebi nije mogla da oprosti što se onog kobnog dana zanijela posmatrajući televizijsku emisiju. Mučila ju je misao da je mogla spasiti svoju Saru. Iz melanholičnog raspoloženja trglo ju je zvono na ulaznim vratima - jednom dugo i tri puta kratko. Bože, samo je Sara zvonila baš tako!
Usplahireno je skočila i pojurila ka ulaznim vratima. Kroz obojena stakla se nazirala figura djevojčice. Dok joj se krvni pritisak penjao abnormalnom brzinom, otvorila je širom vrata i pustila unutra vedru djevojčicu sličnu njenoj pokojnoj Sari.
- Zdravo, mamice - rekla je nepoznata mala gošća i, po starom Sarinom običaju, propela se na prstiče i poljubila je u desni obraz.
Gospođa Selfer nije mogla da dođe do glasa. Stajala je paralisana, a kada je djevojčica nastavila u pravcu stepeništa, ona je tiho zatvorila vrata i kao hipnotisana krenula za njom. Nema sumnje, djevojčica je poznavala raspored soba i stvari u njima. Otvorila je Sarinu sobicu, zatim njen ormar u kome je nekad držala knjige i školsku tašnu. Zatim je ušla u kupatilo i oprala ruke. Ponovo se vratila u sobu, otvorila jedan drugi plakar u kojem su bile smještene Sarine igračke. Pomilovala je velikog pajaca po crvenom nosu, malo ga zavrnula i iz igračke se začuše poznati zvuci uspavanke. Onda je igračke vratila na svoje mjesto i sjela na uredno namješteni krevet, ruku skupljenih u krilo, onako kako je uvijek sjedila mala Sara.
- Ko si ti, zlato? - prišla joj je uzbuđeno Marija Selfer kada se oporavila od šoka.
- Mama, pa ja sam tvoja Sara!.. Zar si me zaboravila?!...
- O, bože, naravno da te nisam zaboravila - jecala je nesrećna žena. - Sve ove godine sam se molila Svevišnjem da se vratiš... Strašno mi nedostaješ, mila.
- Ne budi tužna, mamice. - nježno ju je djevojčica pomilovala po licu vlažnom od suza. - Zbog tebe sam se i vratila. Da ti kažem da više ne tuguješ. Znaš, ja u stvari i nisam umrla. Samo sam u jednom drugom svijetu!...
Ove čudne riječi kao da su umirile gospođu Selfer, pa i sama poče da briše suzno lice. Iznenada se dijete, međutim, uhvati za čelo i umorno sklopi svoje plave oči.
- Moram sada da se vratim... - govorila je tiho, tonom u kome se ocrtavala čudna odsutnost. - Mama, moram sada da idem...
Gospođa Selfer joj sa mnogo majčinske nježnosti podiže nožice na krevet. Činila je to nekako odsutno, ali ne bez nježnosti. Potom kao omađijana, ni sama nije znala zašto, uključi televizijski prijemnik, koji već dvije godine nije palila. Upravo je bila u toku emisija vijesti i njenu pažnju privuče fotografija djevojčice koja je ležala u njenoj sobi. Spiker je izvještavao da je nestala djevojčica po imenu Alice Perkins...
Gospođa Selfer priđe telefonu i okrenu nekoliko brojeva. Kada je dobila vezu, mirno je saopštila:
- Obavještavam vas da se djevojčica koju tražite nalazi u mojoj kući...
Kada su za nepunih deset minuta stigla šerifova kola, pred vratima ih je već čekala gospođa Selfer.
Uvela ih je u sobu male Sare. Iznenađenim ljudima je trebalo nekoliko trenutaka da se povrate od uzbuđenja, jer su tamo odista zatekli Alicu Perkins, koja je tog dana tajanstveno nestala iz bolničke sobe.
Vratili su je u gradsku bolnicu. Pokušaji da se medikamentima vrati njena svijest, nisu urodili plodom. Poslije desetak dana djevojčica je izdahnula. Otišla u neki drugi svijet... Neku drugu dimenziju...

Autor djela 'Astralna projekcija' Anthonv Martin smatra da izvantjelesna projekcija može da ima najrazličitije forme i da se često graniči sa najnevje-rovatnijim mogućnostima. Otuda mnoge njene forme zadiru u okultizam, telepatiju, koincidenciju, radiesteziju, prekogniciju ili, čak, u ono što se u svijetu naziva - fenomen bučnih duhova. Od njenih fascinirajućih 'efekata' nisu pošteđene ni najpoznatije ličnosti svijeta.
Nekada popularna zapadnonjemačka glumica Elke Sommer, danas živi u SAD, već odavno se bavi i slikarstvom. Svoje likove, vizantijskih crta lica, najčešće slika nakon astralnih izleta u davno prošlo vrijeme. U doba velikog Vizantijskog carstva, u kome je, navodno, »fatalna plavuša« živjela jedan od svojih ranijih života!
Glumac Telly Savalas, televizijskom gledalištu poznat kao uporni i pronicljivi policijski inspektor Kojak, u burnom životu doživio je i nešto što je najbliže - astralnom iskustvu.
Dok se noću automobilom vozio zabačenim kvartovima grada, desilo mu se da je ostao bez goriva. Bilo je gluvo doba noći i Telly je izašao iz kola ljutit što je sebe doveo u oneprijatnu situaciju. Međutim, upravo u trenucima kada je pomišljao da nema nikakve šanse da mu neko priskoči u pomoć, odnekud iz mraka iskrsnuo je neznanac u crnom 'cadillacu' i ponudio mu da ga poveze. Naravno, popularni glumac je prihvatio ponudu, a u toku neobaveznog čavrljanja, dok su se vozili, neznanac je ispričao kako dobro poznaje nekog lokalnog atletičara.
Telly se silno začudio kada je sutradan pročitao u novinama da je atletičar umro u zagonetnim okolnostima upravo na mjestu gdje ga je vozač uzeo u kola. No, kad je nazvao broj koji mu je njegov spasilac dao, da bi mu još jednom zahvalio, uzrujana žena na drugom kraju linije, saopštila mu je da je njezin muž, već - tri godine mrtav!
Nekada 'čudo od djeteta' filmskog svijeta - Shirley Maclaine - već godinama se bavi spisateljstvom, a njene knjige - o astralnim doživljajima i ranijim inkarnacijama - širom naše planete gotovo preko noći postaju bestseleri.
Njen kolega, agilni Curd Jürgens, za vrijeme kliničke smrti doživio je izlet - do pakla i nazad:
'Staklena kupola operacione sale najednom se promijenila – ispričao je novinarima. - Postala je užareno crvena. Iza stakla sam vidio grimasama izobličena lica koja su buljila u mene. Padala je nekakva vatrena kiša, ali me kapi nisu doticale. Rasprskavale su se svuda oko mene, a zastrašujući plameni jezici palacali su prema meni poput brojnih kobri. U magnovenju, primijećivao sam velik broj nepoznatih likova. Nesumnjivo, likovi su pripadali prokletima i to saznanje ispunjavalo me užasom koji mi je stezao grlo, prijeteći da će me ugušiti. Očito, nalazio sam se u paklu!...

Joj kad djecu umru to je strašno. ALi tko zna, mi zapravo ne znamo ništa o smrti.Znamo da tijelo istrune za par dana, ali što se događa sa energijom koja nas pokreče. Ipak ovo naše tijelo je savršeni mehanizam, kojeg pokreće malo energije, a možda čak i jako puno. Mislim da još dugo čovjek i njegova svijest neće ništa o tome saznati, sve dok ne evoluiramo malo više, ipak smo, neki, još uvijek samo malo pametniji od majmujna.

ja mislim da je moguće!!!

U vezi prve priče mi nešto ne štima - zar ta druga djevojčica, Alice Perkins, nije imala svoje roditelje i svoj život, zar je svih tih deset godina odrastala samo kako bi postala glasnicom Sare Selfer? Što je s drugom stranom, s njezinim roditeljima?

Koliko sam čitao i gledao o tome mislim da je itekako moguče.