Od 80-ih godina naovamo proveden je veći broj istraživanja u evolucijskoj psihologiji koji su istraživali
fenomen ljubomore.
Iako dosta dvojbeni, rezultati su pokazali da su i muškarci i žene
podjednako ljubomorni, to jest, da su njihove emocionalne reakcije podjednake na pomisao da ih njihov partner ili partnerica "
vara" - koketira s nekom drugom osobom.
No, daljnja istraživanja pokazala su da postoje podaci da je
karakter ljubomore različit kod žena, odnosno, muškaraca.
Došlo se do pretpostavke da
muškarcima više smeta mogućnost seksualne nevjere, a ženama mogućnost emocionalnog angažmana njihovog partnera s drugom osobom. Sve to povezano je s različitim vjerovanjima ? muškarci, naime, smatraju da će partneričina seksualna veza "
sa strane" dovesti i do emocionalnog angažmana ( iako vjeruju da žena može biti emocionalno angažirana i bez seksualnog odnosa), dok žene više strepe i ljubomornije su na emocionalnu vezu njihovog partnera ( iako vjeruju da muškarci mogu biti seksualno angažirani i bez emocionalnog odnosa).
Suština je predviđanja, zapravo, da je ženska ljubomora više usmjerena na "signale" dugotrajne vezanosti njihovog partnera, a predikcija muške ljubomore uvijek je vezana uz evoluciju psihološkog mehanizma muškarca koji pokušava spriječiti seksualne kontakte partnerice, odnosno: "
višestruke gubitke" ( ulaganje u potomke za koje postoji nesigurnost u vlastito ?očinstvo?).
Ova istraživanja, zbog zapravo rane faze evolucijske psihologije, imaju veliki indeks nepouzdanosti pa su svi zaključci vrlo dvojbeni.
