ČEKAĆU TE

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, dragi, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime

Ne vjeruj! Kasno je , kad se mjesec javi
I prelije srebrom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tim,
Kad na grudi svoje priljubiš me čvršće,
Osjetiš li, dragi, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svim,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo pamti, silna, neoprezna,
Niti mari, dragi, da stihove piše.

Hej,ti


Primakni se bliže..
Dođi da ti ispričam svoje tajne..
dođi da osjetim da me netko sluša....

..budi mi prijatelj večeras..
samo to želim..

nemoj me gledati u oči..
samo slušaj..
pusti da se naslonim na tvoje rame..
i pitaj me..
pitaj što god želiš znati..

Noćas sam nekako krha..
Mogla bih ti reći svaku svoju slabost..
Mogla bih ti ispričati i ono što nikada ne bih izustila..


Nemoj prstima kliziti po mom vratu..
nije trenutak..
Nemoj mi govoriti da me voliš..
ne sad..
Nemoj me ljubiti noćas..
jednostavno NEMOJ!

Želim se samo priviti uz tebe..
Samo me zagrli..
Čvrsto..
Da osjetim konačno neku toplinu koju već danima ne osjećam..

Ugrij moje hladne ruke..
da ne drhte više..

Nasmiješi se..
I ..
Samo budi tu..

Pričaj mi..
Pričat ću ti..

Budi mi prijatelj..
To je sve što želim od tebe večeras..

Možda shvatiš moja blesava razmišljanja..
ovu tjeskobu..
Možda shvatiš drugu mene..
možda me upoznaš..
i unutar moje začarane čahure..

ugasi svijetla..
i pričaj sa mnom..
tako nećeš vidjeti kad moje suze počmu kliziti niz obraze..

i nemoj previše zapitkivati..
budi drugačiji od ostalih..
iznenadi me i jednostavno shvati..
a onda..
puži mi zagrljaj..
i smiješak..
škaklji me da se smijem i zaboravim na suze...

samo želim..
i trebam..
da mi budeš prijatelj..
i da pokušaš razumijeti..
ono što drugi osuđuju bez imalo razmišljanja..
Ti nemoj biti „drugi“..

...budi mi PRIJATELJ

Budi moja noć

Dođi, koji si moja
u moju noć
Stvori koja si moja
moju noć
utišaj ovu tišinu
umiri ovaj nemir
utopi ovu smrt
Proširi ovu sobu
Razori ovaj zid
Podigni ovo nebo
pomiri ove sjene
pokosi ovu kišu
Uglazbi ove suze
Rascvjetaj ove ruke
Sazidaj ove riječi
Izliječi ove oči
I postani moja noć,
Budi moja noć

Josip Pupačić

TIN UJEVIĆ ; Notturno


Nocas se moje celo zari,
nocas se moje vijedje pote:
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.


Dusa je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci:
Placimo, placimo u tisini,
Umrimo, umrimo u samoci.

- Ne daj se Ines
(Napisao Arsen Dedić)

Ne daj se Ines,ne daj se godinama moja Ines.
Drukcijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla, prijatan raspored
i rijetki predmeti...
Imala si vise ukusa od mene
tvoja soba... divota
Gazdarica ti je u bolnici
uvjek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,po poklonima,
pratila me sljedeceg jutra oko 9 do stanice
i rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu Beogradsku padinu.
U vecernjem sam odijelu, i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines.
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju i sa svega nekoliko recenica lose prekrivena zelja
tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja...
A tvoje grudi, krevet i moja soba objesena u zraku kao narandza, kao narandzasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proletirskih brigada trideset i devet
kod Krkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje
i sum predvecernjih tramvaja...
Lijepi trenutci nostalgije,ljubavi i siromastva,
Upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas ako me tko trazi...
Ne daj se ines
Evo me ustajem tek da okrenem plocu
dali je to nepristojno u ovakvom casu, Mozart, Requiem, Agnus Dei,
Meni je ipak najdrazi pocetak...
raspolazem s jos milion njeznih i bezobraznih trenutaka nase mladosti,
koja nas provlastitim ocima
vara, krade i napusta,
Ne daj se Ines.
Poderi pozivnicu,
otkazi veceru,prevari muza odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu...
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da ce jos biti mladoti,ali ne vise ovakve u prosjeku tisucu devetsto trideset osma,ja necu imati skim ostati mlad,ako svi ostarite,i ta ce mi mladost tesko past,a bit ce ipak da ste vi u pravu jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno A ponovo pocinje kisa,kao sto vec
kisni listopad,na otocima more od olova
i nebo od borova,udaljeni glasovi koji se mjesaju glas majke, prijatelja, kceri , ljubavnice, roda, brata ...
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestale svjetlastom bjelinom , jos malo setnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines...

KADA BUDEŠ STARA Kada budeš stara, sijeda i u snima,
Drijemat ćeš kraj ognja, čitajuć polako
Ispustit ćeš knjigu, sanjati o blagom
Pogledu, kojeg očiju ti skriva dubina. Voljeli su mnogi časke tvog veselja,
I ljubav im bila prava ili kriva,
Tek ti jedan čovjek dušu punu želja
Ljubio, i tugu, što ti lice skriva. Naginjuć se tužno k žaru svog kamina,
Šapni, kako ljubav nas je ostavila,
I sad hodi iznad planinskih visina.
Gdje je posred zvijezda svoje lice skrila.
WILLIAM BUTLER YEATS (1865 - 1939)

PRVE KAPI KIŠE

Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u riječi
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koja podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.

Možda sam mijenjao skretnice
očekujući vlakove koji ne stižu
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio napamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan
ako još znam da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju visoko na nebo,
držeći se za ruke.

Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
ali ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.

Zvonimir Golob

Pero Zubac-Mostarske kise

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih sada znao s kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih sada znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi,ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije jos nedozrele

Govorio sam joj
Ti si deriste,ti, si balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje, ruke na moje reci
Govorio sam joj
Ti si andjeo,ti si djavo
Telo ti zrelo,sta se pravis svetica
A padale su svu noc neke modre kise
Nad Mostarom

Nije bilo sunca,nije bilo ptica
Niceg nije bilo
Pitala me je imam li brata ,
Sta studiram
Jesam li Hrvat,volim li Rilkea
Sve me je pitala
Pitala me je da li bi mogao sa svakom
Tako sacuvaj Boze
Da li je volim, tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre kise
Ona je bila raskosno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da cini,nije htela
Ili nije smela,vrag bi je znao

Jesen je ta mrtva, jesen na oknima
Njene oci ptica,njena bedra srna
Imala je mladez, mladez je imala
Ne smem da kazem
Imala je mladez mali ljubicasti
Ili mi se cini
Pitala me je da li sam Hrvat
Imam li devojku
Volim li Rilkea,sve me je pitala
A na oknu su ko bozicni zvoncici moga detinjstva
Zvonile kapi
A nocna pesma tekla tihano niz donju mahalu
Ej,Sulejmana othranila majka

Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su oci su bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople kao mali psici
Govorio sam joj da je glupava
Da se pravi vazna
Svetlana,Svetlana
Znas li ti da je atomski vek
De Gol ,Gagarin i te kojestarije
Sve sam ja govorio
Ona je plakala,ona je plakala

Vodio sam je po kujundziluku,po ascinicama
Svuda sam je vodio
U pecine je skrivao,na cardak nosio
Pod mostovima se igrali zmurke
Neretva zdrebica
Pod starim mostom Crnjanskog joj govorio
Sto je divan,saputala je,sto je divan

Kolena joj crtao u vlaznom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino
Ko prvi ljiljani
U dzamije je vodio
Karadjoz beg mrtav , premrtav
Pod teskim turbetom
Na grob Santicev ,cvece je odnela
Malo plakala, kao i sve zene.

F.Petrarca ;
ZAMIŠLJEN
Zamišljen, samac, hodam sve sporije,
kroz pustoš gazim koraka napeta
i pazim mjesta da izbjegnem kleta
kuda je ljudska noga prošla prije.
Zaklona druga neznam da me skrije
od zagledana znatiželjna svijeta;
a jer je s mene sva radost uzeta,
izvan se čita da u meni vrije.
I mislim: gore i šikare ljute,
rijeke i žali poznaju jednako
život mi što ga pred drugima skrivam.
Al neznam naći tako divlje pute,
gdje Amor nebi stigao me lako,
da samnom zbori i da s njim prebivam.

TIJELO ŽENE
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

DO VIĐENJA

Do viđenja prijatelju, do viđenja.
Dragi moj, u mojim si grudima.
Urečeni rastanak obećava viđenja,
obećava novi susret ljudima.

Do viđenja mili, bez stiska, riječi kleti,
ne tuži i bolno ne mršti povije,
u ovom životu nije novo mrijeti,
al' ni život, nije najnovije.
Jesenjin

DUSO MOJA

Duso moja i kad krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znas da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budes sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego ista ima.

Duso moja, ja ne znam vise
koliko dugo mrtav stojim
dok slusam kako liju kise
pod mracnim prozorima tvojim.

Duso moja, ti umorna si
i bez tebe ti lezaj spremam.
Na nekoj zvijezdi sto se gasi
ja trazim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ces glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato necu da te budim.

Duso moja, ko kaplja vode
i ti se topis na mom dlanu
jer s tobom dodje i bez tebe ode
i stotinu dana u jednom danu.

Zvonimir Golob