Pablo Neruda
AKO ME ZABORAVIS

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi,svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo - pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo - pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
isčupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živis biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Pablo Neruda

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

A.G.Matoš
Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi-
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
Ljubav to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli.

Teško, teško onom koji voli-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen

JA SAD IDEM VAN

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
pa zar je to neko vrijeme?

Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog fotona.Posadit ću se u obliku
prašine, spale nelome s cipela,
na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.

Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
grozno dugo,pa ja ću tu usahnuti umrijeti umrijet od
žalosti,ma molim te ipak otvori il' ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja

Sotola Jiri

Molitva ljubavi

Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim

Kad te nestane
odjednom potamnim

Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine

Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni

Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša

Josip Pupačić

Dobro jutro tugo di si bila ti do sad
Okrenut će na jugo ovi dan
Da me sitiš s kin si snila
Pa da puknem na dva dila
Od ljubomore


Još sam na te bisan al se nisam pomaka
Ni trepnija nisam kad si s njime utekla
Priznat ja ti neću da sam rukom pokrija
Jednu kaplju ča san za te pustija

autor: srebra

Ljubav
Zbog tebe,
u vrtovima rascvjetanog cvijeća me bole mirisi proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice,
ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne osjećale na mojima?
Zbog tebe,
volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas,
tvoj sretan smijeh;
zaboravio sam tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom,
vezan sam za maglovito sječanje na tebe.
Živim sa boli koja je poput rane;
dotakneš li me samo,
nepovratno ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju,
poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav,
mada još uvijek vidim odraz tvog lika u svakom oknu.
Zbog tebe,
opijajući mirisi ljeta mi nanose bol;
zbog tebe,
opet oko sebe tražim znake koji požuruju želju;
padajuće zvijezde,
padajuće objekte.
Pablo Neruda

NE BUDIM TE TEK TAKO

Nocas je ulicama naseg grada
prolazila kocija bijela
i bijela mecava vije
mutan dan.

Do utajene sobe nase stare ljubavi
trpim i svoje i tudje sto me bije
i mrzlo mi je u srcu.

Ne trebam rakije,ne grije
za tebe ljubavi govorim ove rijeci
za tebe koju nosim u mozgu
kao uzarenu kuglu djetinjstva
kao ranu koju sam bolovao toliko puta
za tebe koja si dio mene
duboko ukopana skoljka u kamenu
miris borovine
zauvijek zaboden u krv moju prokletu.

Za tebe,zbog tebe,zbog sebe.

Predlazem da saberemo nase siromastvo
u dodir koji lijeci nasa srca
u koja je rdja pala
s bijelom igrom u samoci.

Moj kriz placa racun ove noci.

Ne kuni me imenom
na koje je moja krv postala imuna,oguli narandzu
operi lice,otvori se utjeho,zagrli me jako
i probudi se dragana.

Ne budim te tek tako.

Za tebe ljubavi govorim ovu pjesmu
za tebe koja si dio mene,duboko ukopana skoljka
u kamenu
za tebe sto u toplim rukama nosis ruze njeme
i prosipas ih u suhu fontanu
za tebe,zbog tebe,zbog Prevera,
zbog svih pjesnika ljubavnih stihova i uprkos njima
ne budim te tek tako.

Otvori oci ljubavi i pogledaj kroz prozor
vani su zasijane gorcine,tumaraju pomrcine i studen
i bijela mecava u gradu vije,mutan dan.

A i srce je pocelo sumiti
divljak,ovdje je kvar
ne treba rakije,ne grije
dok bije u grudima,dobro nam je
gledaj,nemoj da ti trazim oci,
primakni se blize,zagrli me ljubavi,
zagrli me jako i probudi se vec jednom

Ne budim te tek tako.

Uzalud,uzalud,uzalud je budim!


Rade Serbedzija

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—

Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si.
Gdje si?
Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća znaš li kad mi reče?

Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli.

Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam—ko kamen.

A.G.Matoš

Pero Zubac - Ne bira se ljubav


Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim