30. listopad 2008.

Blaženi Angelo iz Acrija (1669-1739)

U talijanskoj pokrajini Kalabriji, u mjestancu Acri kod Cosenze, rodio se budući pučki misionar blaženi Angelo. Bilo je to 19. listopada 1669. Roditelji su mu bili Francesco Falcone i Diana, rođena Enrico. Dečko je u svom rodnom mjestu stupio u kapucine te nakon razdoblja neizvjesnosti i straha da neće u sebi moći ostvariti ideale reda, položi ipak god. 1691. redovničke zavjete.
Kao svećenik posvetio se pučkim misijama. Unatoč najboljoj pripravi, njegove su prve propovijedi bijedno zatajile tako da je morao sići s propovjedaonice drugo neobavljena posla. Bio je to za njega pravi "šok". No jednog je dana u svojoj nutrini posve jasno čuo ove riječi:" Ne boj se! Ja ću ti dati dar propovijedanja i od sada će tvoje muke biti blagoslovljene." Angelo je malo zbunjen zapitao: "A tko si ti?" Tada se kao od potresa stresla njegova ćelija i on opet ču glas "Ja sam koji jesam.
Od sada ćeš tako propovijedati da će svatko moći razumjeti tvoj govor." Blaženik je prestrašen doživljajem kao mrtav ležao na tlu.
Gospodin ga nije prevario. Počeo je propovijedati, a njegove su jednostavne i vatrene propovijedi, lišene svake retorike, imale silan učinak. Gospodin ih je katkada i čudesima popratio i tako blaženi Angelo postade velikim apostolom Kalabrije. Kao priprava za propovijed služilo mu je jedino Sveto pismo i križ, pa ipak su njegove propovijedi hvatale za srca. Bile su to propovijedi pune nadnaravne mudrosti koja dolazi s Kristova križa, od samoga raspetoga Krista. Blaženik bi za trajnu uspomenu na svoje misije običavao podizati Kalvariju s tri križa. A da bi osigurao što trajnije duhovne plodove misija, širio je naročitu pobožnost prema muci Isusovoj. Nju je protumačio u djelcu kome je dao naslov Preblagi Isus ili sect i budilica muke Gospodina našega Isusa Krista. Bila su to razmatranja o onome što je Isus u svojoj muci od sata do sata pretrpio. Djelce je doživjelo više izdanja.
Uz svoj veliki apostolski rad blaženi je Angelo jedno vrijeme obavljao i službu provincijala te više puta službu mjesnog poglavara, što je znak da je i u svome redu uživao veliko povjerenje. Umro je sveto na današnji dan godine 1739. Blaženim ga je proglasio godine 1895. papa Leon XIII. Blaženoga Angela možemo smatrati mistikom muke Isusove. On ju je sam neprestano razmatrao, a i drugima to pobožnu vježbu toplo preporučivao. Bio je duboko uvjeren da je to odlično sredstvo rasta u duhovnom i kršćanskom životu.
"Svetac je čovjek koji je otkrio da Bog djeluje u njegovu životu", zapisao je Karl Schlemmer. Mislim da to naročito vrijedi za našeg blaženika. On je upravo na čudesan način osjetio da Bog djeluje u njegovu životu. Postao je dionikom njegova čudesnoga zahvata koji mu je pomogao da svlada najprije poteškoće na početku svoga redovničkoga života, a kasnije apostolskoga života.

31. listopad 2008.

Sveti Alfonz Rodriguez, redovnik (1533-1617)

Dok se Ignacio de Loyola nalazio još na naukama u Parizu to oko sebe okupljao sposobne studente dijeleći s njima svoje apostolske ideale, 25. srpnja 1533., na blagdan Sv. Jakova, zaštitnika Španjolske, rodio se u španjolskom gradu Segoviji, a krilu jedne duboko kršćanske i brojne obitelji Alfonso Rodriguez, budući najslavniji brat pomoćnik Družbe Isusove. Bio je drugo po redu dijete obitelji koja će imati 7 sinova i 4 kćeri.
Iako Alfonzov rodni grad nije velik po broju stanovnika, danas broji 36.000, to je ipak znamenit po svojoj starini i arhitekturi koja još i danas plijeni poglede znatiželjnih turista. I mali je Alfonz mogao promatrati ostatke rimskog akvedukta - vodovoda, gradske bedeme, a osobito alkazar, utvrđeni maurski dvor što se ponosno uzdiže na strmoj litici. To lijepo zdanje nalazi se još i danas u svim turističkim vodičima. Lijepa gotička katedrala počela se tek graditi u Alfonzovu djetinjstvu.
Alfonz se kao desetogodišnjak susreo s prvim svećenikom novoga reda Družbe Isusove, blaženim Petrom Faberom, koji ga je svojom poznatom istančanošću pripremio za prvu pričest to poučio u glavnim vježbama kršćanske pobožnosti. Susret s tim divnim čovjekom bila je, sigurno, velika milost njegova života. Ima susreta s ljudima koji se nikad ne zaboravljaju. Za Alfonza je bio takav nezaboravan susret s Petrom Faberom.
Alfonza je, dakle, već od djetinjstva Bog polako pripremao za Družbu Isusovu, a kojoj ga je želio imati baš kao brata pomoćnika da preko njega pokaže svu ljepotu takvoga zvanja. Život dobroga brata Družbe Isusove ponajviše sliči skrovitom životu Svete obitelji a Nazaretu. Većina braće po samostanima obavlja kućne poslove, one i onakve kakve su s toliko ljubavi u nazaretskoj kući obavljali Isus, Marija i Josip i posvetili ih.
Pogledajmo kako je Gospodin spremao Alfonza za takav način života. Kad mu je bilo 14 godina, pošao je na studij u isusovački kolegij u Alcalu. No tamo ostade tek godinu dana. Morao se vratiti kući te naslijediti oca u dobro uhodanom i uspješnom trgovačkom poslu. Vodio je trgovinu sukna, oženio se, postao otac, ali nakon 7 godina braka umre mu žena, pa onda djeca, a posao krene tako naopako da je praktički izgubio svu imovinu. Bili su to teški udarci, no Alfonza nisu ipak posve slomili. On je još uvijek imao volje za život i da u životu nešto veliko ostvari. Nije mu bilo još posve jasno što bi to trebalo biti.
Slobodan od svega pokušao je nastaviti prekinute nauke pa je na Sveučilištu u Valenciji počeo polaziti tečajeve gramatike i retorike. No bilo je to bez ploda i uspjeha jer se sa svojih 38 godina sve manje osjećao sposobnim za studij. U toj dobi redovito više nije tako lako pamtiti toliko toga što solidan studij traži. Bog ga je čekao i trebao drugdje, a ne na sveučilištu. Alfonzu postade jasno da ga Bog kao brata zove u redovnike pa 31. siječnja 1571. stupi u isusovački novicijat u Valenciji. Već 6 mjeseci nakon ulaska u novicijat poglavari ga poslaše u Palmu de Mallorca za vratara u kolegij de Montesion. U toj će službi ostati sve do smrti, a njoj će se i posvetiti te tako ostvariti ono na što ga je Gospodin zvao.
Svoju će duhovnu avanturu po nalogu poglavara opisati sam u svojoj autobiografiji koju je god. 1956. u Barceloni izdao glasoviti pater Segarra pod naslovom San Alonso Rordiguez. No ostavio je svetac iza sebe dosta spisa u kojima ima mnogo njegovih opaski o raznim pitanjima duhovnoga života. Nije sve u tim spisima njegovo originalno jer si je on iz raznih duhovnih pisaca marno ispisivao ona mjesta koja su mu se svidjela, ono što je smatrao da će mu biti od koristi za vlastiti duhovni život, a bilježio je i prosvjetljenja što ih je u molitvi od Gospodina dobivao, svoje odluke, unutrašnje borbe svoga života, a posve samostalno i
prodorno raspravlja o nekim asketskim i mističnim pitanjima. Sve je njegove spise, uključivši i pisma, izdao u tri sveska g. 1885. do 1887. u Barceloni, malo prije svečeve kanonizacije, isusovac otac Nonell, poprativši to monumentalno djelo mnoštvom vrijednih i korisnih bilježaka.
Obavljajući vjerno službu vratara, Alfonz je bio prema svima veoma uslužan, prijazan, pun bratske ljubavi i susretljivosti, dok, je prema samome sebi bio veoma strog. Budući da se na kućnim vratima susretao s tolikim ljudima, nastojao je na sve djelovati apostolski pa je tako kroz dugi niz godina svoje službe izvršio i silan apostolat dobroga primjera, lijepe i pobudne riječi. Posjetitelji su rado slušali i poštivali vrijednoga vratara. Njemu je Bog dao i izvanrednih darova kao što su: viđenja, prosvjetljenja, pa i čudesa. Svime se time služio da u susretu s ljudima bude što bolji, ali i da ljude učini boljima. Ljudi su osjećali da je on pravi svetac pa su dolazili k njemu na savjetovanje ili da mu se preporuče u molitve.
Alfonzova je pobožnost prema Svetoj Djevici nalazila svoj konkretan izražaj u revnom moljenju krunice, Malog časoslova Bezgrješnog Začeća, a tu je Marijinu povlasticu, koja a ono vrijeme nije još bila proglašena dogmom, svojski branio i naglašavao.
Kao vratar proveo je na Mallorci 46 godina, služeći u jednostavnosti srca Gospodinu, redovničkoj zajednici, svima koji su dolazili na vrata kolegija. Umro je 31. listopada 1617., a sprovod mu je bio pravo slavlje. U njemu je sudjelovao španjolski potkralj, plemstvo Mallorce, biskup, mnoštvo građana, siromaha i bolesnika, od kojih neki od njih već tada po njegovu zagovoru zadobiše izvanredne milosti. Leon XIII. proglasio je Alfonza Rodrigueza, skupa s Ivanom Berchmansom, 15. siječnja 1888. svecem.

1. studeni 2008.

Svi Sveti

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva "jednom svetkovinom časti sve svete". Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: "Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem."
Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.
Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: "Sancta Maria ad Martyres" - crkva svete Marije i svetih mučenika.
Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na 1, studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli a Rim.
Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako a istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi.
Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!
Mali Luj-Josip od malena pokazivaše velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, često je molio. Činio je to ne samo sudjelujući u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajedničkoj molitvi, već je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa čak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veći broj gostiju, čekajući naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva će biti jedna od glavnih značajki njegova života. Ona vuče svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.
Kad je Luj-Josip, koga su u selu počeli nazivati "Luj Gonzaga", završio osnovnu školu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovačnicu. Pokazavši mu svoj nakovanj, batove i čekiće, rekao mu je: "Eto ti, sine, pa počni!" U to doba bio je kao šegrt kod kovača Wiauxa Jakov Desclez. On će kasnije kao 70-godišnjak o našem malom junaku dati ovo svjedočanstvo: "Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i poslušnosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je često dugo klečao kraj svoga kreveta prebirući zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: 'Luj, ti moraš poći u samostan!'"
Luj je onamo i pošao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je već obučen i tada počinje njegov jednoličan, a ipak nutarnje tako bogat redovnički život. On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovničkih pravila, koje u zajednici postade poslovično. Prvo je polje katehetskog i učiteljskog rada brata Mucijana bio jedan razred djece u Chimayu. Zatim je godinu dana poučavao u Bruxellesu. Godine 1859. redovnička ga je poslušnost dovela u kolegij u Malonne, gdje će ostati sve do svoje smrti 1917. godine. Na početku toga razdoblja zateklo ga je teško iskušenje. Gotovo su ga otpustili iz reda smatrajući ga nesposobnim za školski apostolat. Da se to dogodilo, kolika bi to bila šteta. No Gospodin toga nije dopustio. I njegov će mu vjerni sluga u zahvalu kao školski brat služiti poučavajući kroz više od 50 godina.
Slijedeći duhovni nauk utemeljitelja Družbe školske braće sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omogućivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje - njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro već je klečao pred svetohraništem. Zatim bi pošao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. Često bi pohađao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odšetao bi se kao pobožni hodočasnik i do lurdske špilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce.
Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali "bratom koji uvijek moli". On je tim mladima neprestano naglašavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdašnjeg proživljavanja.
Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnošću i zahvalnošću mogao uzdahnuti: "Kako se čovjek osjeća sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a čitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!" To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je čistu dušu predao Bogu 30. siječnja 1917. Već na sam dan njegove smrti zbila su se uslišanja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se počele skupljati mnoštva hodočasnika. Postupak za proglašenje blaženim pokrenut je šest godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.

2. studeni 2009.

Spomen svih vjernih mrtvih - Dušni dan

Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše "u znaku vjere" - kao vjernici daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.
Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilo službeno uveo a Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.
Španjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a to je da osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje "u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo", kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.
Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Medu njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri gradevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat. No kako piše apostol: "Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru (1 Kor 3,13-15).
Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za nijih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac "sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh" (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: "Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi (2 Mak 12,43-45). Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.

3. studeni 2008.

Sveti Martin de Porres, redovnik (1579-1639)

Martin, iako sin jednoga španjolskog plemića i jedne crnkinje iz Paname, koja je bila podrijetlom iz Afrike, nije imao sretno djetinjstvo. Razlog bijaše boja kože njegova tijela; nije bio bijelac nego mješanac koji se rodio u Limi 9. prosinca 1579. godine. Otac ga nije htio priznate te je u matične knjige upisan kao "sin nepoznatog oca". Martin je do osme godine živio siromašno u društvu majke i sestrice. Kada je Martinu bilo 15 godina pokucao je na vrata dominikanskog samostana. dominikanci ga primaju u svoju družbu najprije kao trećoredca, a nakon što otkrivaju njegovu divnu dušu primaju ga i za svoga pravog člana. Pripustili su ga 2. lipnja 1603. godine svečanim redovničkim zavjetima. Gospodin ga je obasuo izvanrednim karizmatičkim darovima: proroštvima, zanosima, liječenjem bolesnih, pa čak i bilokacijama, tako da je nekoliko puta čudesno u isto vrijeme bio prisutan na dva različita mjesta. Kako se glas o njemu kao svecu veoma proširio, posjećivali su ga i za savjet pitali biskupi, teolozi, nositelji građanske vlasti. Njegova smrt 3. studenoga 1639. i njegov pogreb bijahu pravi trijumf. Narod ga je i prije službene beatifikacije, koja je bila godine 1837. i kanonizacije 1962. štovao kao sveca. Postao je jedan od najpopularnijih svetaca Latinske Amerike.
Papa Ivan XXIII. prigodom kanonizacije sv. Martina 6. svibnja 1962. godine izrekao je njemu u slavu ove divne pohvale: "Martin pokazuje svojim životnim primjerom da možemo postići spasenje i svetost onim putem što ga pokaza Krist Isus: ako naime najprije ljubimo Boga iz svega srca, svom dušom svojom i svom svojom pameti; onda ako ljubimo svoje bližnje kao sebe same".
Sveti je Martin ljubio ljude jer ih je iskreno smatrao Božjim sinovima i svojom braćom. Pogreške drugih ispričavaše. Najgorče nepravde opraštaše. Uz bolesne bijaše dobrostiv. Siromašnima pribavljaše hranu, odjeću i lijekove. Zaslužio je da ga nazovemo "Martin od ljubavi"

4. studeni 2009.

Sveti Karlo Boromejski, biskup (1538-1584)

Već u ranom djetinjstvu Karlo Boromejski prima tonzuru kao znak pripadnosti kleričkom staležu. Ovaj je čin obavljen kako bi Karlo mogao primiti u nasljedstvo crkvena imanja svojih roditelja. Sa 16 godina odlazi na studije gdje stječe velika znanja. Za vrijeme studija Karlov ujak kardinal Giovanni Medici postaje papa i uzima ima Pio IV. Papa poziva Karla u Rim i on već u 21. godini postaje apostolski protonotor, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti ličnost u Crkvi. On drži u rukama niti papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespodencija s kraljevima i biskupima. Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti. Bio je čovjek izvanredno jake volje. Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri. Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentsk sabor. Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, već su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište.
Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35 000 pisama.
Umro je 1584. godine u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima - stizao je i u najudaljenije i najzabačenije predjele svoje nadbiskupije - a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.

5. studeni 2008.

Sveti Ivan Ogilvie (1579-1615)

Ivan Ogilvie rođen je od kalvinskih roditelja 1579. godine u Škotskoj. Još kao dječak poslan je na europski kontinent da proširi svoje obrazovanje gdje se obraća na katoličku vjeru. Stupa u Družbu Isusovu i već je u prvim godinama redovničkog života cijenjen zbog svoje iskrenosti i muževne pobožnosti te izvanredne sposobnosti u radu s mladima.
Tadašnji general reda poslao ga je 1613. godine u Škotsku da ondje svoje sunarodnjake utvrdi u katoličkoj vjeri a one koji su otpali da vrati. Ogilvie se potajno iskrcava u škotsku i odmah polazi u njezine sjeverne predjele. Naglo se vraća u Francusku gdje se savjetuje sa svojim poglavarima o predstojećem radu. Neumorno je radio u škotskoj dan i noć, oprezno doduše, no uvijek u opasnosti da bude otkriven i predan na smrt.
Izdajnički je bio predan te 14. listopada 1614. godine u Glasgowu zatvoren u podrumima nadbiskupske palače. Već kod prvog preslušavanja bio je upitan tko je poglavar Crkve u škotskoj: kralj ili papa? On je nedvojbeno izjavio da je duhovna glava Crkve u škotskoj papa i za tu je istinu osuđen na smrt te 10. ožujka 1615. godine i pogubljen. malo prije same smrti javno je priznao svoju građansku lojalnost kralju, koji ima vlast u vremenitim stvarima, no on u savjesti ne može priznati kralja glavom na duhovnom području. Za svoje katoličko uvjerenje i papin primat pošao je hrabro u smrt, ali i vedro, opraštajući svojim progoniteljima, moleći za njih do posljednjeg daha.
Ivan Ogilvie može biti primjer jakosti svima koji trpe za Krista i zbog vjere u njega. Takvih danas ima mnogo. Zato je dobro što Crkve kanonizacijama i danas stavlja za uzore i nasljedovanje junake iz prošlih dana.

6. studeni 2009.

Sveti Leonard, pustinjak

Jedan od učenjaka kaže da je u čast ovome svijetu podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela. Leonard je rođen u Galiji za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. godine. Rođen je u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili prisni prijatelji velikog franačkog kralja Klodviga, koji je malom Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvig kao prvi franački kralj pokrstio a za njim i svi Franci, pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost europe, jer će franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu. Kralj je ponudio Leonardu časti, pa i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda, jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću gdje provodi pustinjački život molitve i pokore.
Jednog dana Leonardovu samoću prekinuo je kralj Klodvig koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila prksa.

7. studeni 2008.

Sveti Brcko, biskup

Svetac kojega danas slavimo živio je u četvrtom stoljeću i povijesna je činjenica da je bio učenik svetog biskupa Martina kojega slavimo 11. studenoga. Strpljivim radom sv. Martina Brdsko je od nagle ćudi i osobenjaka postajao sve svetiji. Sveti je Brdsko bio nagle naravi i često je prigovarao sv. Martinu zbog njegove svetosti. Nakon smrti sv. Martina sv. Brdsko postaje biskup i svoj život sve više usklađuje s Božjim zapovijedima. Biskupom je bio gotovo pola stoljeća. Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti Turon i ode u Rim. Vratio se nakon 7 godina kada je bio oslobođen svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije.
Ovaj primjer života nas uči da nikada nije kasno za svetost i da se od prirodno teškog karaktera trudom i pouzdanjem u Božju milost ipak može postići svetost.

8. studeni 2009.

Blaženi Ivan Duns Scot, oštroumni naučitelj (1265-1308)

Rođen u Škotskoj 1265. godine Ivan Duns Scot, već prigodom svoje pobožne smrti 8. studenoga 1308. u Koelnu bijaše nazivan blaženim. Bio je jedan od najvećih srednjovjekovnih mislilaca i jedan od prvaka ljudske misli uopće. Dokazujući prednost ljubavi nad znanjem, ističući sveopće prvenstvo Krista Duns Scot divno osvjetljuje evanđeoske objave. Što se tiče snage intelekta, sa Scotom se ne može mjeriti nijedan suvremenik. Nadasve logičar i metafizičar, posjedovao je veliku sklonost prema matematici i znanosti. Njegov buran život i rana smrt razlogom su daje ostavio svoja djela nedovršena. Veliki broj njegovih djela je izgubljen.
Da bismo u potpunosti mogli ocijeniti vrijednost Scotove teorije osobnosti, valja razumjeti njegovo temeljno naučavanje o prvenstvu ljubavi nad spoznajom. Scot promatra sve stvorenje kao djelo Božje ljubavi. Prvi iskonski Božji čin jest ljubav: Bog je u sebi bitno ljubav. Druga bića on je stvorio ne nužno nego zato što je htio s njima podijeliti u najvišem stupnju svoju ljubav.

9. studeni 2008.

Obljetnica posvete Lateranske bazilike

Poštujući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je ipak već tamo od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas. U početku su se kršćani na svoje euharistijske sastanke okupljali u privatnim kućama. Kada je Milanskim ediktom 313. rodine u rimskom Carstvu zadobila slobodu, počinju se posvuda graditi crkve.
Lateransku je baziliku dao sagraditi papa Melhijad (311-314) na zemljištu što mu je za tu svrhu kraj lateranske palače, do tada carske, a od tada papinske rezidencije, poklonio car Konstantin. I tako nastade majka svih crkava. Dakako da je i ona više puta doživjela sudbinu da je bila srušena pa onda opet ponovno sagrađena. U njoj je ili u susjednoj lateranskoj palači, gdje se danas nalazi rimski vikarijat, održano pet općih sabora, zvanih lateranskim, god. 1123, 1139, 1179, 1215, i 1512. Za nas ta crkva ima još jedno posebno značenje jer je u njenom baptisteriju papa Ivan IV. podigao kapelu solinskim mučenicima, o čemu još i danas svjedoči krasan mozaik.
Sve je to lijepo i kršćaninu drago, no dok slavimo obljetnice posvete crkava, ne smijemo zaboraviti ni ono što nas uči sv. Cezarije iz Arlesa: "Živi i pravi Božji hram moramo biti mi sami."

10. studeni 2008.

Sveti Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj (+ 461)

Leon je bio prvi papa kojemu je povijest dala naslov "Veliki". Rođen svršetkom IV. stoljeća u djetinjstvu i mladosti prima izvanredni odgoj i obrazovanje. Bio je odličan poznavatelj rimske književnosti, govorništva, teologije i drugih znanosti. papom postaje 440. godine naslijedivši Siksta III. u veoma tekom trenutku crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara izvana. Bilo je to razdoblje seobe naroda. U profanoj je povijesti papa Leon postao velik po svom čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vođom Huna, kojega je uspio odvratiti od napadanja Rima. Imao je visoko mišljenje o svojoj papinskoj službi i odgovornosti. Kada je na Kalcedonski sabor 451. uputio svoju poslanicu saborski su oci s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam sveti Petar. Papa Leon Veliki umro je nakon 21. godine papinskog služenja 10. studenoga 461. godine.

11. studeni 2008.

Sveti Martin, biskup

Sveti Martin je prvi svetac koji nije bio mučenik. Rođen je kao sin rimskog tribuna u današnjoj Mađarskoj 315. godine. Protiv svoje volje postaje vojnik, po želji oca i iz tog razdoblja imamo zgodu kada siromahu daje dio svoga plašta jer kod sebe nije imao novaca. Iduće je noći usnio Krista zaogrnuta njegovom polovicom plašta koji mu je rekao: "Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin". Završivši vojnu služnu Martin je zaređen za egzorcista i za kršćanstvo pridobiva svoju majku. Odlazi u Milano i žestoko se bori protiv arijanske hereze koja niječe Kristovu istobitnost s Ocem. Martin biva protjeran iz Milana nakon čega se povlači u kontemplativni život. Godine 370. je posvećen za biskupa Turona. Uvijek je bio bliz siromašnima i progonjenima zbog čega se u 27 godina biskupstva suočava sa brojnim progonima i pritiscima. Život je posvetio brizi oko jedinstva Crkve i skrbi za najpotrebnije. Siromašan, skroman i blag ušao je u nebo nakon bitke za Božju stvar koju je vodio cijeloga života.

12. studeni 2009.

Sveti Jozafat, biskup i mučenik (1580-1623)

Jozafat Kuncewycz se rodio oko god. 1580. u Ukrajini od pravoslavnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Ivan, a kad bude stupio u red bazilijanaca dobit će ime Jozafat. U taj je red stupio prihvativši katoličku vjeru, jedinstvo s Rimom, a sačuvavši kao i ostali sjedinjeni kršćani, takozvani unijati, istočni obred i običaje. Sad će postati velik čuvar i pobornik kršćanskoga jedinstva. To će biti i uzrok njegove mučeničke smrti.
Obukavši redovničko odijelo, Jozafat je imao povlasticu da je bio prvi novak bazilijanskog sjedinjenoga samostana Presv. Trojstva u Vilni. Bilo mu je tada 20 godina. On će u taj stari red s bogatom tradicijom i duhovnošću unijeti nov žar, nove ideje pod utjecajem isusovaca, koji su tada na teritoriju poljske države bili veoma aktivni. Učinio je to kad je u samostanu postao poglavar, a još više kad je postao nadbiskup u Polocku, u Ruteniji, koja je iz ruskih prešla u poljske ruke za vrijeme kralja Sigismunda III.
Kao nadbiskup Jozafat je bio barbarski ubijen od dvanaestorice zlikovaca 12. studenoga 1623. u Vitebsku, u Bijeloj Rusiji, budući da je njegova pastoralna revnost i zaslužna djelatnost za jedinstvo s Rimskom crkvom navukla na se mržnju pravoslavaca koji su odijeljeni od Rima. Jozafat je svojim protivnicima govorio: "Vi me smrtno mrzite, dok vas ja sve nosim u srcu i bio bih radostan da umrem za vas." Bile su to proročke riječi. Domogavši se građanske vlasti te iskoristivši trenutak političkih razdora u Poljskoj, rulja je fanatika, naoružana sabljama i puškama, nahrupila u Jozafatovo obitavalište te ga usmrtila. Golo tijelo bacili su mu u rijeku Dunu. No vjernici su čekali da dođu do njega i da ga časno sahrane. Njegova je smrt bila povodom mnogih obraćenja i učvršćenju unijatske Crkve. Jozafat je veoma brzo proglašen blaženim. Papa Pio IX. proglasio ga je god. 1867. kao prvog istočnjaka svetim.

13. studeni 2009.

Sveti Stanislav Kostka, redovnik (1550-1568)

On se rodio god. 1550. u krilu plemićke obitelji Kostka, u gradu Rostkowu. Bio je drugi sin bogate, moćne i ponosne obitelji, ponosne poljskim ponosom. Dječakova je majka željela da se njezinom drugom sinu dade ime svetoga krakovskog biskupa Stanislava, zaštitnika katoličke i uvijek vjerne Poljske. Stankova je majka bila duboko pobožna žena pa je i sina odgojila u religioznom duhu. Kod mlađega je više uspjela nego kod prvorođenca Pavla.
Kad je Stanislavu bilo 14 godina, poslaše ga roditelji sa starijim mu bratom Pavlom i odgojiteljem u Beč na klasične nauke. Kako je upravo tada austrijski car započeo nizom nasilja prema isusovcima, oduzeo im je doskora i zgradu koja je bila namijenjena za konvikt đacima koji su izdaleka dolazili u školu u njihov kolegij. I tako se i braća Kostka, pošto su jedno vrijeme proboravili u isusovačkom konviktu, moradoše pobrinuti za stan u gradu, gdje su izvan škole bili izvan kontrole jer je njihov odgojitelj po značaju bio laka roba i sam povodljiv za laganim i udobnim životom pa nije bio sposoban svojim odgajanicima nametnuti stegu ozbiljnog mladenačkog i đačkog života.
I sada se vidjelo tko je od njih trojice najzreliji. Bio je to najmlađi: Stanislav. Dok su se Pavao i odgojitelj odali rasipnu životu, često u sumnjivu i lošem društvu, dotle je Stanko nastojao oko pobožnosti i marljivosti u studiju. On je svoje vrijeme iskupljivao bolje od one starije dvojice.
Kad je Stanko jednoga jutra potajno napustio Beč te pošao prema Augsburgu k njemačkom provincijalu Petru Kaniziju, brat Pavao i odgojitelj dadoše se u potjeru za njim. No nisu ga uhvatili te su se vratili natrag neobavljena posla. Stanko je sretno stigao u Augsburg, no ne našavši ondje sv. Petra Kanizija, pošao je u Dillingen. U razgovoru sa Stankom i Petar Kanizije se uvjerio da se kod njega radi, zaista, o pravom zvanju. Zato je odlučio poslati ga u Rim generalu reda Franji Borgiji.
Na Stankov je korak otac mu reagirao žešće nego što se bilo nadati, reagirao onako nasilno i bahato, kao što su to znali činiti tadašnji zemaljski moćnici. Zaprijetio se da će, ako se Stanislav ne vrati u obitelj, potjerati iz Poljske sve isusovce.
Stanko je, međutim, sretno stigao u Rim te ondje u rimskom novicijatu Sv. Andrije započeo svoj novicijat. Bio je u svakom pogledu uzoran novak: šutljiv, čedan, poslušan, ne odavajući na vani ipak ništa izvanredno. Gospodin mu nije namijenio dug život jer on je u malo vremena ispunio mnoge godine, naglo dozrio za nebo. Koncem listopada 1567. stigao je u Rim, a već je 15. kolovoza 1568. umro. Dogorio je naglo u rimskoj vrućini kao svijeća. Bilo mu je tek 18 godina. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je god. 1726. svecem.