15. listopad 2009.

Sveta Terezija Avilska, djevica i crkvena naučiteljica (1515-1582)

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O to me je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.
Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež.
Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.
Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.
Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: "Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost." Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.
Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.
Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120-180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan.
Dona Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto učiniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj "blaženoj" osrednjosti, prema načelu: "Ne quid nimis!" - bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za reformu Karmela.
Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati "u razgovoru s ljudima, već s anđelima" i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima "nastojala uskladiti" sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.
Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.
U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, dogadaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo.
Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: "O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti."
No Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor.
Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara - ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života naprijed općenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice.
Samo u našem stoljeću od god. 1900-1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud: "Sama Terezija ima i u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici." Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku "srcem katoličke reforme", a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i čitati ih.
Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim riječima što ih je zapisala na jedan listić i stalno ih čuvala u svome Časoslovu:

Neka te ništa ne zbuni,
Ništa ne uplaši!
Sve prolazi;
Bog se ne mijenja - ostaje uvijek isti.
Strpljivost sve postizava.
Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje;
Bog je jedini posve dostatan.

16. listopad 2009.

Sveta Margareta Marija Alacoque, djevica (1647-1690)

Uz sv. Margaretu Alacoque, glasnicu poruka Srca Isusova, danas se spominjemo i sv. Hedvige, žene prožete duhom molitve i pokore

Sv. Margareta Marija Alacoque poznata je po tome što je širila pobožnost Srcu Isusovu. Rođena je 1647. godine u Francuskoj. Prije ulaska u samostan Reda Pohođenja Marijina u Paray le Monialu imala je više nadnaravnih viđenja. U tijelovskoj osmini 1675. Margareti se u kapelici ukazao Isus. Tražio je od nje da se zauzme kako bi petak nakon tijelovske osmine bio 'petak Srca Isusova'.

Margareti su u tim nastojanjima puno pomogli Isusovci. Zahvaljujući ovoj svetici nastala je i pobožnost Prvih petaka. Naime, Isus je od nje tražio da se svakog prvog petka u mjesecu pričesti. Margareta je umrla 16. listopada 1690. Svetim ju je proglasio papa Benedikt XV. 1920. godine. Paray le Monial, crkva ukazanja Srca Isusova i grob svete Margarete Marije Alacoque i danas su mjesta kamo hodočaste štovatelji Srca Isusova iz čitavog svijeta.

Danas se sjećamo i sv. Hedvige, redovnice koju podjednako štuju i Poljska i Njemačka, što je odigralo značajnu ulogu na Drugom vatikanskom saboru u poboljšanju međusobnih odnosa biskupskih konferencija tih zemalja. Hedviga je rođena 1174. S 12 godina se udala za šleskog kneza Henrika Barbuta. Imala je sedmero djece. Bila je žena prožeta vjerom, duhom molitve i pokore. Brinula se za siromahe a u tome joj je pomagao i njezin muž. Nakon muževe smrti povukla se u samostan cistercitkinja koji je sama utemeljila 1202. Svetom ju je proglasio Klement IV. 1267. godine.

I na kraju spominjemo tko slavi imendan. Današnje slavljenice su Hedvige i Margarete. Donosimo i nekoliko zanimljivosti o ovim imenima. Ime Hedviga potječe od starovisokonjemačkih riječi 'hadu' što znači 'boj, bitka' i 'wig' s podjednakim značenjem. Ime se u nas pojavljuje i u skraćenim oblicima: Heda, Hedi, Hedica, Iga, Igica, Viga, Vigica. Ime Margareta dolazi od grčke riječi 'margarita' i znači biserna. Brojne su izvedenice i umanjenice imena od kojih izdvajamo sljedeće: Gia, Giga, Ita, Maga, Magica, Marga, Margita, Marjeta, Maša, Reta.

17. listopad 2009.

Sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik (+ 110/115)

Biskup i mučenik, jedan je od apostolskih otaca, izgrađivao i utvrđivao temelje Crkve

Danas crkva slavi sv. Ignacija Antiohijskog, biskupa i mučenika koji je nakon apostola izgrađivao i utvrđivao temelje Crkve. Rođen je sredinom prvog stoljeća vjerojatno u Siriji. Izabran je za biskupa u jednom od najvećih kršćanskih središta toga vremena u Antiohiji. Na toj biskupskoj stolici bio je treći po redu biskup, poslije svetoga Petra i njegova nasljednika Evodija. Neumorno se borio protiv gnostika koji su tvrdili da postoje dva boga.

Ignacije je uhićen za vrijeme Trajanovih progona kršćana između 110. i 115. godine i odveden u Rim. Na tom putu pisao je crkvama pisma koja su i danas važna za shvaćanje biskupske službe. Sačuvano je sedam takvih pisama koja su ujedno i izvrsna duhovna literatura. Kad je stigao u Rim bio je osuđen na smrt. U amfiteatru je bio bačen divljim zvijerima koje su ga rastrgale i tako se ispunila njegova želja za mučeništvom.

I na kraju rubrike 'Svetac dana' podsjećamo tko danas slavi imendan. To su oni koji nose imena Ignacije, Vatroslav, Ognjen i Izidor. Imena Vatroslav i Ognjen izvedenice su imena Ignacije koje prema pučkoj etimologiji dolazi od latinske riječi 'ignis' što znači 'vatra, oganj'. Drugi su skloniji tumačenu da ime Ignacije vuče korijen od latinskog pridjeva 'gnatus' – rođen, pa bi mu prema tome značenje bilo 'onaj koji je rođen'. Izvedeni oblici i oni odmila u nas su Ignjo, Ceno, Ico, Igica, Naco, Nacek, Nacika i drugi. Ime Izidor ima korijene u grčkom jeziku i znači 'Izidin dar'.

18. listopad 2009.

Sveti Luka, evanđelist

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji. Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla.
Uz Pavla ga nalazimo prvi put na apostolovu drugom misijskom putovanju, tamo od Troade do Filipa. Postoji mogućnost da je u Filipima ostao do god. 57. utvrđujući ondje apostolovo misijsko djelo. U proljeće god. 58. nalazimo ga opet u istome gradu uz sv. Pavla, koga prati na njegovu povratku u Jeruzalem. Ondje odmah bijaše uspostavio vezu s apostolom Jakovom. Tamo je također imao priliku susresti barem neke od onih žena što ih on jedini od evanđelista spominje u Evanđelju. Mogao je isto tako susresti i one "službenike riječi" koji su jedan od izvora njegova evanđeoskoga spisa.
On sam u predgovoru svoga Evanđelja piše ovako:
"Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti nauka kojeg si primio" (Lk 1,1-4).
Sveti Luka je pratio sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te nam je o tome u Djelima apostolskim ostavio dragocjen dnevnik puta. S apostolom je naroda bio i za vrijeme njegova prvoga rimskoga tamnovanja, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili. Apostol sa žalošću piše Timoteju: "Jedini je Luka sa mnom" (2 Tim 4,11).
Luka se u Rimu vjerojatno susreo i s Petrom i s Markom, no na njega je ipak imao najveći utjecaj Pavao. Ništa sigurno ne znamo o životu sv. Luke nakon Pavlove smrti. Sv. Epifanije ga je doduše učinio apostolom Dalmacije, Italije i Makedonije, sv. Grgur Nazianski evangelizatorom Ahaje, Metafraste, Egipta i Tebaide, no sve je to povijesno nepouzdano.
Istočnjačka hagiografija, koja se temelji na jednom antimarcionitskom spisu, zvanom Prolog, a koju slijedi i sveti Pavlin iz Nole, pridaje sv. Luki 84 godine života. Latinski Prolog dodaje da je živio u celibatu, dok jedan drugi spis, koji slijede i neki ugledni pisci, kao sv. Izidor Seviljski i sv. Beda Časni, daje sv. Luki 74 godine života. Nesigurno je i mjesto smrti sv. Luke. Isto tako način smrti. Jedni drže da je umro naravnom smrću, dok drugi misle da je poginuo kao mučenik. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje.
Jedan anoniman bizantski pisac iz XI. stoljeća ovako je opisao svetoga Luku, evanđelista i pratioca sv. Pavla: "Nakon što se Pavao, ostavivši tmine zablude da bi prionuo uz Božju ljubav, pridružio broju učenika, Luka ga prati posvuda i postaje mu putni sudrug. Željan boriti se za Božju ljubav pridružuje se njegovoj vojsci. S Pavlom kao zločinac biva zatočen te sve do kraja svijeta širi zrake božanske spoznaje. On tako čvrsto pristaje uz njega, tako mu je blizak i dijeli u tolikoj mjeri sve njegove milosti da ga Pavao, pišući vjernicima, naziva svojim najmilijim. Nakon Jeruzalema i njegovih predjela sve do Ilirika s njim propovijeda Evanđelje. Nakon Judeje sve do Rima dijeli s njim iste okove, iste napore, iste muke, iste brodolome. S njime je želio primiti istu krunu, kao što je dijelio iste napore.
Nakon što je s Pavlom primio talenat propovijedanja te pridobio i priveo Božjoj ljubavi tolike narode, Luka se pokazuje kao ljubljeni Spasiteljev učenik i kao evanđelist koji je opisao njegovu svetu povijest; budući da je nekoć slijedio Učitelja, sakupio je svjedočanstva njegovih prvih slugu i zadobio nadahnuće odozgor. On je kao evandelist ispripovjedio tajnu ženidbenog glasnika Gabrijela, poslana Djevici da navijesti radost cijelom svijetu. On je tako jasno opisao Kristovo rođenje: on nam pokazuje novorođenče kako spava u jaslama te opisuje pastire i anđele koji naviještaju radost. On je učinio da upoznamo čudesa što nadilaze sve ono što se može zamisliti i to s takvom ljubavlju prema istini i s takvom ljepotom da je kod njega istina stvari izražena ljepotom riječi; i tako se pokazuje bogat jezikom koji je dostojan bogatstva njegove misli. On nam pruža pouku, danu u prispodobama, iznoseći ih u većem broju nego što to čine drugi evanđelisti. I kao što nam opisuje silazak Riječi na zemlju, isto tako nam opisuje i njezino uzašašće na nebo, njezin povratak Očevu prijestolju...
No kod Luke milost se ne ograničuje samo na to. Njegov se jezik ne ograničuje samo u službi Evanđelja. Nakon svršetka Kristovih čudesa on opisuje i Djela apostolska: ponajprije božansko Spasiteljevo uzašašće na nebo; zatim silazak Duha nad apostole u obliku ognjenih jezika; pa onda kamenovanje Stjepana; obraćenje Pavla, njegov poziv i njegov prijelaz od slova k duhu, njegove tamnice, udarce, bičeve, razne zamke što mu ih postaviše pogani, njegovo putovanje iz Jeruzalema u Rim, njegove napore na moru, njegove patnje, pogibelji, stradanje, brodolome. Luka nije samo očevidac svega toga već i istinski sudionik. I zbog toga ulaže toliko brige da nas u svemu pouči."
S opisom se toga spisatelja možemo u svemu složiti, osim u tome da je bio Gospodinov učenik i sljedbenik za njegova zemaljskoga života. No, iako nije bio očevidac događaja što ih opisuje u Evanđelju, bio je dostojan i vjeran službenik evanđeoske poruke. Zato ga Crkva sa zahvalnošću slavi kao evanđelista, jednog od četvorice, koja nam po Božjem nadahnuću napisaše najdragocjeniju poruku.

19. listopad 2009.

Sveti Pavao od Križa (1694-1775)

U rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio, nalazi se grob osnivača pasionista svetog Pavla od Križa. On se rodio 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove. Već od rane mladosti osjećao je iskrenu i duboko proživljavanu pobožnost prema raspetome Kristu. Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj svoj značaj izgrađivao. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu, svoje siromašno tijelo podvrgavaše oštrim pokorama. Po noći je bdio, bičevao se, a po danu molio i postio.
Kad je god. 1715., potaknuta od Klementa XI., Venecija opremila vojsku protiv Turaka, pridružio joj se i Pavao "i to ne kao plaćenik, već iz želje da se bori protiv Turčina". No došavši u Cremu, gdje se okupljahu dobrovoljci - najvjerojatnije 20. veljače 1716. - "potaknut nadahnućem odozgora što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala pobožnost 40-satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak, odstupi od svog nauma i vrati se natrag". Čini se da je od toga časa pomalo nazrijevao koji je njegov životni poziv. Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvjetljivan svjetlom odozgora.
Aleksandrijski biskup Gattinara, nakon zrelog razmišljanja i ispitivanja priznao je nadnaravni karakter Pavlovih viđenja i prosvjetljenja pa ga je osobno 22. studenoga 1720. odjenuo u crnu pustinjačku tuniku. Pavao je malo-pomalo postavio temelje novoj redovničkoj družbi koja će provoditi intenzivan kontemplativni i ujedno apostolski život. Uz to je počeo po raznim mjestima marno i uspješno propovijedati. Kad mu se pružila prilika da se u Rimu susretne s papom Benediktom XIII., papa mu je dopustio usmeno da može primati kandidate u svoju družbu. Kasnije će mu sam papa Benedikt XIII. 7. lipnja 1727. podijeliti svećenički red.
Svladavši mnoge poteškoće, Pavao je napokon 11. lipnja 1741. mogao učiniti profesiju - položiti zavjete - uzevši ime Pavao od Križa. U sedam je generalnih kapitula reda, što su održani od 1747. do 1775. godine, uvijek bio biran za generalnog poglavara. Njegovi su ga duhovni sinovi i sljedbenici poštivali kao istinskog oca i učitelja.
Bile su to godine kad se na Družbu Isusovu nadvila teška oluja koja je dovela do njezina ukinuća.
Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Pavao od Križa preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina Našega Isusa Krista. I'ostoji i ženska grana te družbe. Obično ih nazivaju pasionisti. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usadenim križem te natpisom Muka Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25 provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te dvadesetak misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure te 5 instituta aktivnoga života koji su osnovani u dtaliji, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.

20. listopad 2009.

Sveti Vendelin, pustinjak

Nije lako pisati o tom svetom i inače popularnom pustinjaku jer se njegovi životopisci u mnogim stvarima razilaze pa tako na primjer, životopisci iz XVI. i XVII. stoljeća njegov životni tijek stavljaju u razdoblje između 400. i 750. godine. Danas se sa sigurnošću može tvrditi da je živio prije polovice VII. i u posljednjoj četvrti VI. stoljeća. Rodom je bio iz Irske, a njegova je obitelj bila bogata jer je bila u srodstvu s kraljevskom kućom. Kako je Vendelin bio urešen svakom krepošću, već se u mladosti odrekao svih svojih dobara te pošao u samoću da bi ondje razmišljao o božanskim stvarnostima.
Nakon toga je prešao na europski kontinent te se kao pustinjak nastanio na području trierske biskupije. Činio je velike pokore. Nosio je kostrijet, a da zasluži za uzdržavanje, u svoj je poniznosti čuvao tuđe svinje. I tako je proveo životni vijek ponizno služeći Bogu.
Nakon smrti Bog ga je proslavio čudesima. U Saarbrückenu bio je po njegovu zagovoru god. 1417. pogašen strašan požar. Svečev se kult razvio god. 1360., kad je Boemund II., trierski nadbiskup, prenio njegove relikvije iz kapele Sv. Marije Magdalene u svetište baš njemu u čast podignuto. Tu je baziliku Sv. Vendelina osobno posvetio papa Inocent VI. Tom je zgodom ponovno bilo ispitano svečevo tijelo te pronađeno u dobrom stanju, obučeno u njegovo primitivno odijelo.
Sveti je Vendelin u nekim krajevima veoma popularan svetac. Popularnost je o njemu stvarala i legende koje su njegov prvotni originalni lik posve preokrenule i preobrazile. Vjernici su ga zazivali u pomoć protiv kuge, zatim kao zaštitnika ljetine i domaćih životinja. Još i danas njemu je posvećeno preko 500 kapelica i 160 svetišta, u koja se mnogo hodočasti.
Svečevo je štovanje službeno odobrio god. 1450. papa Nikola V. Svetac se naročito štuje u Vogezima, Saaru i njemačkoj pokrajini Franken. U XIX. stoljeću to je štovanje prešlo i u istočnu Europu te Sjevernu Ameriku. Sveti Vendelin se ubraja i u četrnaestoricu svetaca pomoćnika, a veoma je zastupan i u svetačkoj ikonografiji. Tako se njegove slike nalaze po raznim europskim pinakotekama i galerijama.

21. listopad 2009.

Sveta Uršula i druge djevice, mučenice

Uršula bijaše kršćanska djevica koja je poginula u Kölnu kao mučenica najvjerojatnije u IV. stoljeću. Najnovija iskapanja u crkvi Sv. Uršule u Kölnu pokazala su da je već u rimsko doba nad tri kršćanska groba bila podignuta crkva. Položaj te crkve na jednom rimskom groblju kod novih pregrađivanja i povećavanja crkve pridonio je stvaranju legende o 11.000 djevica, koje da su skupa s Uršulom poginule. Naime, kad su se iskapale jame za temelje nove veće crkve, pronađeno je mnoštvo kostiju.
Uršula je bila engleska kraljevska kćerka koja je s brojnom pratnjom pošla na hodočašće u Rim pa su na putu u Kolnu od Huna svi bili pobijeni. To je već druga verzija njezina mučeništva. Uz Uršulu se štuju i njezine drugarice Priska, Eugenija, Grata, Cecilija i Verena.
B. Kotting piše: "Jedva da ima mučeničke legende koja je u rajnskoj oblasti toliko potaknula štovanje svetaca kao što je to legendarni izvještaj o mučeništvu svete djevice Uršule i njezinih 11.000 drugarica. U crkvi Sv. Uršule u Kölnu nalazi se natpis koji potječe iz IV, ili V. stoljeća - dakle još iz doba seobe naroda - a koji nas obavještava da je neki čovjek po imenu Clematius na tom mjestu, gdje su djevice pretrpjele mučeničku smrt, njima u čast umjesto spaljena i razorena poganskoga svetišta podigao crkvu. Prva svjedočanstva štovanja sv. Uršule potječu iz VIII. ili IX. stoljeća.
Legenda, koja pripovijeda o Uršuli i njezinim drugaricama (Aureliji, Kumeri, Kunigundi), označuje Uršulu kao kćerku jednoga britanskog kralja; ona je odbila prošnju za udaju jednoga poganskoga kraljevskoga sina i zavjetovala djevičanstvo. Sa svojim se drugaricama ukrcala na brod da otputuje iz Engleske te je, ploveći rijekom Rajnom, pristala u Kolnu, a taj su grad tada opsjedali pogani koji i nju ubiše. Veliki utjecaj na proširenje i prihvaćanje te legende imale su i 'objave' sv. Elizabete iz Schönaua. Kult se sv. Uršule iz Kolna proširio u Španjolsku, Italiju, Dansku, dapače čitavu Europu. Broj 11.000 potječe iz jedne srednjovjekovne pogrješke kod prepisivanja jer izvorna legenda govori o Uršuli i 11 mučenica. Još je u XVI, stoljeću sv. Andela Merici red što ga je osnovala stavila pod zaštitu svete Uršule."
To su nama svima dobro poznate uršulinke koje se i danas službeno nazivaju Red svete Uršule. No sada nas nakon svega navedenoga zanima što napokon možemo držati o povijesnosti toliko štovane svetice svete Uršule? - Johannes Emil Gugumus, rektor Teutonskog kolegija S. Maria in Campo Santo, smatra da legenda o sv. Uršuli ima ipak prvotnu jezgru koja je povijesno vrijedna, dakle, povijesno pouzdana.
Povijesnost sv. Uršule temelji se na natpisu njezine crkve u Kolnu na kojem doslovno stoji ovo: "Klemacije, čovjek senatorskoga ranga došavši s Istoka potaknut božanskim nadahnućem - nanovo je sagradio ovu baziliku na svoj račun da bi ispunio zavjet na mjestu gdje su svete djevice prolile krv za Kristovo ime." O tom se natpisu me8u povjesničarima i hagiografima raspravljalo sve do naših dana veoma mnogo, dok ga W. Lewison smatra vjerodostojnim i to na temelju dobrih i uvjerljivih dokaza. Taj natpis svjedoči o istinitosti i stvarnosti mučeništva skupine kršćanskih djevica u Kolnu. Novija iskapanja su dokazala da je crkva Svete Uršule sagrađena na jednome rimskom groblju.
Kad se god. 1106. grad Kđln još više proširio, pronađeno je u blizini crkve Sv. Uršule jedno groblje (Ager Ursulanus), a kosti koje ondje prona8oše smatrane su kostima svetih djevica i mučenica. Razdoblje njihova mučeništva može se smatrati Dioklecijanovo progonstvo, tamo negdje oko god. 304. Njihov se broj sa sigurnošću još ni danas ne može točno utvrditi, a isto tako ni njihova imena. Osim spomenutih navode se još i ova: Brittola, Martha, Saula, Sambatia, Saturnina, Gregoria, Pinosa, Palladia.
Sveta Uršula je zaštitnica grada Kolna, a u prošlosti je bila zaštitnica studentske mladeži u Beču, Coimbri i Parizu. Njezinu pomoć i zaštitu vjernici zazivahu za vrijeme ratova, zatim da bi si isprosili sretnu smrt. Postoje čak i Litanije svete Uršule za sretnu smrt. Sveticu zazivaju u pomoć ozlijeđeni od opekotina. Smatraju je zaštitnicom dobra braka, učiteljica, trgovaca suknom.
U srednjem vijeku nastadoše i brojne bratovštine sv. Uršule, kojima pripadahu čak i biskupi, opati i kraljevi. Njezin se blagdan naročito svečano slavio u Kolnu. Kroz grad bi išla procesija sa svetičinim relikvijama. Znamo iz Memoriala blaženog Petra Fabera koliko je taj Božji ugodnik štovao svetu Uršulu i njezine drugarice.

22. listopad 2009.

Sveta Marija Saloma

Majku dvojice apostola Jakova Starijega i Ivana Crkva štuje kao sveticu. Njezino hebrejsko ime Šal6m znači sreću i mir, ono što bismo hrvatski najbolje izrazili pojmom blagostanje. Ono odgovara grčkom imenu Irene, po naški Irena. Saloma je vjerojatno Gospina "sestra", dakle, najbliža rođakinja, o kojoj govori sv. Ivan da je na Kalvariji stajala pod Isusovim križem (Iv 19,25). Marko je naziva Saloma, a Matej "majkom sinova Zebedejevih".
Sveti Marko medu trima ženama mironosicama, koje su na uskrsno jutro žurile prema grobu da pomažu Isusovo tijelo, spominje i Salomu.
Sveti Matej opisuje Salomu kako je od Isusa za svoje sinove u njegovu kraljevstvu molila počasna mjesta. U odgovoru na tu neobičnu molbu Gospodin se izravno obraća Jakovu i Ivanu pozivajući ih s ljubavlju na život pregaranja i žrtve, na sudjelovanje u kaležu njegovih muka. Ako se tome budu velikodušno odazvali, postat će dionici i njegove pobjede i slave u kraljevstvu nebeskom.
Štovanje je sv. Marije Salome u nekim biskupijama veoma živo. Štuje se naročito u Palestini, u Carigradu, u Arlesu u Francuskoj, u Tournaiu u Belgiji, te u Italiji u biskupiji Veroli, tamo je naročito štovana, i u Castelliri, u biskupiji Sora.
Sv. Marija Saloma u svetačkoj ikonografiji često se nalazi u skupini žena mironosica s posudom dragocjene pomasti. Osobito su lijepe slike tih svetih žena što ih naslikaše velemajstori slikarske umjetnosti Albrecht Durer i Beato Angelico.
Najveća je odlika ove svetice što je vjerno pristajala uz Krista, što ga je slijedila, što se na Veliki petak nalazila podno njegova križa i što je njezina ljubav išla i s onu stranu groba. Isus je nagradio njezinu vjernost već na ovome svijetu jer ga je medu prvima zavrijedila vidjeti uskrsnula te okusiti neopisivu radost uskrsnoga jutra.
Sveti Matej opisuje taj susret ovako: "Najedanput im dode Isus u susret pa im reče: 'Zdravo!' One pristupiše k njemu, obujmiše mu noge i pokloniše mu se. Nato im Isus reče: 'Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti'" (28,9-10).
Medu sveticama toga neopisivog susreta bila je i sv. Marija Saloma. Taj kratki sretni susret pretvorio se poslije svetičine smrti u kraljevstvu nebeskom u vječno blaženo gledanje i uživanje Gospodina.

23. listopad 2009.

Sveti Ivan Kapistran (1386-1456)

Rodio se g. 1386. u Capistranu, u talijanskoj gorovitoj pokrajini Abruzzo, u obitelji njemačkog podrijetla. Postao je franjevac. Na papin nalog kao jedan od najvećih pučkih propovjednika, obišao je pola Europe. Pobjeda kršćanske vojske nad turskom vojnom kod Beograda 1456. velikim se dijelom ima pripisati njegovoj hrabrosti, zalaganju i žaru. Umro je 23. listopada 1456. u Iloku, u Hrvatskoj, ali se njegovu grobu zameo trag.
Poznati profesor Franz Spirago zorno opisuje kako se mladi pravnik Giovanni da Capestrano odriče ovoga svijeta. To je možda i najveća pouka iz njegova vrlo bogatog života pa ćemo se nastojati u to uživjeti. Moto našeg razmišljanja nek budu riječi proroka Habakuka: "Ja ću se radovati u Bogu Jahvi i kliktat ću u Bogu svojem Spasitelju. Bog Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me u visine" (Hab 3,18-19).
Spirago piše da je sv. Ivan Kapistran jedan od najglasovitijih propovjednika svih vremena; na Sveučilištu u Peruggiji studirao je pravo te postao doktor pravnih znanosti. Tadašnji napuljski kralj 1412. postavio je mladog doktora prava sucem u Peruggiji. Oženio je kćerku najbogatijeg građana Peruggije i tako se domogao velikog bogatstva. To mu je otvorilo put do časti i blistave karijere. Ali Bog je odredio drugačije.
Gradani se Peruggije pobuniše protiv kralja te zatražiše suca Ivana da u ime grada pregovara s kraljem. Kad su njegovi pregovori postali bezuspješni, građani Peruggije posumnjaše u Ivana da šuruje s kraljem te ga baciše u zatvor te mu davahu za hranu samo kruh i vodu. Bilo je to g. 1413. Ivan se u toj teškoj situaciji, punoj patnje, ponadao da će se kralj zauzeti za njega, ali od toga nije bilo ništa. Bio je ostavljen na cjedilu i duboko razočaran, predan u beznađe. K tome je došao još jedan težak udarac: njegova je mlada žena, teško pogođena sudbinom svog muža, umrla od žalosti. Osim toga, oduzeli su mu svu njegovu imovinu. I tada je mladi, toliko iskušavani, čovjek brzo uvidio kako prolazi zemaljska sreća. Zato je odlučio da više neće čeznuti za zemaljskim častima i dobrima, nego čim bude slobodan krenuti drugim putem: odreći se svijeta i samo Bogu služiti. Obećanje je ispunio te u 30-oj godini ušao u franjevački red. Bilo je to g. 1416. Brzo je postao propovjednik pokore, propovijedajući po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, a došao je i u naše krajeve. Mase su ga slušale često pod vedrim nebom jer i najveće crkve bijahu premalene da prime silna mnoštva željnih slušatelja. U Beču se još i danas može vidjeti vani izgrađena propovjedaonica s koje veliki propovjednik propovijedaše Božjem narodu. Pošavši u Češku, silni je propovjednik obratio mnoštvo husita, vrativši ih u krilo Katoličke crkve. Kapistran je revnovao i u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Vrhunac tog nastojanja bijaše bitka koju je g. 1456. animirao kod tadašnjeg Grčkog Beograda (današnjeg Beograda), gdje je šačica junaka od 4.000 izvojevala pobjedu nad daleko nadmoćnijom vojskom sultana Mehmeda II. Osvajača, kod koje izginu 24.000 vojnika. Kapistran je prije bitke ugledao vatrenu strjelicu s neba uperenu prema neprijatelju krsta, a što je ulilo hrabrost i u njega i u kršćansku vojsku. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge u Iloku te bio pokopan vjerojatno u zajedničkoj grobnici, tako da mu se ne zna za grob.
Iz života svetog Ivana Kapistrana jasno se vidi koliko dobrih posljedica može proizići iz križeva i patnja. Da nije bio onako pogođen patnjama vjerojatno ne bi nikad postao ono što je postao.

24. listopad 2009

Sveti Antun Marija Claret, biskup (1807-1870)



Antun Marija Claret rodio se 23. prosinca 1807. u Sallentu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Godine 1835. bio je zaređen za svećenika, a od god. 1843. veoma je uspješno djelovao kao pučki misionar u rodnome kraju. Godine 1849. osnovao je misijsku družbu Sinova Srca Marijina, koji se po njemu u puku nazivaju i klaretinci. Osnovao je i žensku granu te družbe, a nazvao ju je Kćeri Srca Marijina. Učimio je tako jer je bio veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Kako je po svojim mnogobrojnim apostolskim pothvatima postao poznat, imenovan je nadbiskupom Santiaga na Kubi. Ondje je djelovao od god. 1850. do 1857. Ta je nadbiskupija prije njega 14 godina bila bez svoga pastira. Antun se svim marom dao na to da je obnovi i podigne. Činio je to duhovnim vježbama za kler, pastoralnim pohodima i misijama. U šest je godina obavio tri vizitacije svoje nadbiskupije, a započeo je i s četvrtom. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, kako bi puk što više poučio u vjeri.
Za vrijeme potresa i pošasti, koji su poželi mnogo žrtava, revni je nadbiskup dva put na dan obilazio bolnice ispovijedajući, tješeći i dijeleći milostinju. Za socijalno dobro puka po svim je župama osnivao štedionice. Napisao je i djelce u kojem je obrazložio vrijednost i ljepotu seljačkoga života i rada. Njegov je socijalni, karitativni, kulturni rad neprijateljima vjere bio trn u oku pa su mu radili čak o glavi. Više puta je na njega bio pripreman atentat. To je išlo tako daleko da je god. 1857. morao napustiti Kubu i vratiti se u Španjolsku.
Ondje bijaše ispovjednik kraljice Izabele II. Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio veliki širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru. Umro je 24. listopada 1870. u Fontfroide, u južnoj Francuskoj. Svetim ga je proglasio 7. svibnja jubilarne godine 1950. papa Pio XII.

25. listopad 2009.

Sveti Krizant i Darija (+ oko 283)

"Krizant, istočnjak, obratio je Dariju koja je iz Atene došla a Rim to se s njom oženio. Oboje su za kršćansku vjeru podnijeli smrt. Njihovo se štovanje proširilo prema sjeveru, osobito a Raveni, a onda i u današnjoj Francuskoj i Njemačkoj. A mučeništvo im je opisano kasnije pa nema povijesne vrijednosti. No njihovu opstojnost svjedoči njihov blagdan koji se slavi već od 450. godine, a navodi ga i Martirologij sv. Jeronima. Znamo da su njihove relikvije g. 844. prenesene u Prun, u tadašnje Franako Carstvo. Kasnije su dospjele u benediktinski samostan Munstereifel (južno od Kolna). Dio je relikvija tih svetaca salzburški nadbiskup Adalwin s hodočašća a Rim god. 830. prenio u Salzburg.
Legenda pak o tim mučenicima govori kako je Krizant bio kršćanin, a otac ga je silio da se odrekne svoje vjere. Kad mu to nije pošlo za rukom, dao ga je zatvoriti s pet djevojaka ne bi li ga one navele na grijeh. Ali one su tvrdo zaspale, a ništa nisu ni jele ni pile pa su ih morali pustiti iz zatvora. Modra, boginji Vesti posvećena djevica Darija, nastojala je nagovoriti Krizanta da zataji kršćansku vjeru. To joj nije uspjelo jer je Krizant tako uvjerljivo govorio 0 kršćanstvu da ju je pridobio za kršćansku vjeru. Nakon toga su sklopili kršćanski brak, ali su odlučili da će a njemu živjeti u djevičanstvu. Svoj su život posvetili apostolatu - širenju kršćanstva. A onda je jedan od progonitelja kršćana dao Krizanta zatvoriti u staju punu smrada. No kad je on u nju stupio, napunila se ugodnim mirisom. A Dariju je progonitelj dao zatvoriti među bludnice. No tamo je ušao lav koji je Dariju obranio od mladića koji ju je htio silovati. Isto se dogodilo i drugim mladićima. Lav im nije učinio zlo, ali je djevojku obranio. Progonitelj je tada dao naložiti veliku vatru da sažeže i Krizanta i Dariju te lava skupa s njima. Darija otpusti lava uz poruku da nikome ne naškodi. Kako je sve bilo uzalud, krvnici su dvoje mučenika zasuli pijeskom i kamenjem u jednoj jami, gdje su se ugušili. I tako su postali mučenici.
Grobovi se tih svetih mučenika spominju u Rimu i to na Via Salaria Nova u crkvi nedaleko od crkve Svetog Saturnina. Nju je dao restaurirati papa Hadrijan I. ( 172-7951).
Glasovite pak slike tih svetih mučenika nalaze se i u Ravoni, na medaljonima iz VI. stoljeća u kapeli Sv. Petra Krizologa te u glasovitoj crkvi Sant' Apoltinare Nuovo."

26. listopad 2009.

Blaženi Bonaventura iz Potenze (1651 - 1711)

Wilhelm Schamoni u jednoj od svojih hagiografskih knjiga okupio je 94 portreta Božjih. ugodnika. Medu njima se nalazi i slika blaženoga Bonaventure, koji se rodio 4. siječnja 1651. u Potenzi, u južnoj Italiji. Sliku je naslikao neki majstor odmah nakon njegove smrti, koja se zbila na današnji dan god. 1711. u Ravellu kod Amaltija. Ta je slika vjeran odraz blaženikove ličnosti, po njoj znamo kako je izgledao.
Carlo Antonio po krštenju proveo je prvih 15 godina života u nevinosti, u vjerskom žaru, čuvajući čistoću srca, koja se tako jasno odražavala i u sjaju njegovih očiju i u crtama njegova lica. Na blagdan Sv. Franje Asiškoga god. 1666. odjenuo je redovničko odijelo franjevca konventualca u Nocera dei Pagani, uzevši ime Bonaventura i postavši vrijedan duhovni sin asiškoga Siromaška.
Schamoni o njemu piše: "Kako god je u ljudskoj znanosti Bonaventura mogao tako malo učiniti, tako je bio savršen u znanosti svetaca i njegova posvemašnja povezanost s Bogom dovodila ga je i u teškim pitanjima do pravog i sigurnog suda, tako da su i profesori teologije rado s njim razgovarali. Zbog toga mu bi dopušteno da bude zaređen za svećenika te postane pravi čovjek puka, apostol područja oko Amalfija. Za očuvanje čistoće on je uvijek preporučivao tri zdravomarije na čast prečiste Djevice. Posjedovao je vatreni temperament pustinjaka. No on ga je ukrotio. Bonaventura je štovao Majku Božju naročito kao Bezgrješnu i često je izricao želju da bi morao doći ipak jedan drugi Duns Scot, koji bi isto tako njemu najdražu istinu snažno dalje razradio. Kad je u susjednom mjestu izbila pošast, odmah je pohitio dvoriti bolesnike.
Blaženi Bonaventura imao je odbojnost prema visokim službama i položajima. Unatoč tome, bio je u listopadu 1703. imenovan učiteljem novaka u Nocera dei Pagani. Tu je odgovornu službu obavljao četiri godine te savjesno odgajao redovnički podmladak. Kasnije je bio premješten u samostan Ravello, gdje je preuzeo duhovno vodstvo samostana sv. Klare i sv. Katalda. Tamo je i umro s Marijinim imenom na usnama. Prije nego su ga sahranili tijelo je u crkvi sv. Franje, u svečanoj su ga procesiji pronijeli mjesnim ulicama. Pobožni ga je narod slavio kao pravog sveca.
Papa Pio VI. naredio je 29. lipnja 1775 objavljivanje dekreta o Bonaventurinoj beatifikaciji, a sam je osobno 26. studenoga u bazilici sv. Petra predsjedao svečanosti beatifikacije.

27. listopad 2009

Sveti Abraham, pustinjak

Današnji, na kršćanskom Istoku prilično poznat svetac proživio je u prvoj polovici IV. stoljeća 23 godine u dva monaška središta a Gornjoj Tebaidi, na desnoj obali rijeke Nila. Jedan od njih bijaše prvi samostan u kojem se provodio redovnički život po pravilu sv. Pahomija. Drugi je bio samo u Phebou, a kojem je bila rezidencija poglavara i ekonoma družbe sv. Pahomija.
Nakon toga vremena Abraham je prešao preko rijeke Nila i nastanio se u Manufu, gdje je sagradio kolibu te u njoj živio kao pustinjak u potpunoj osamljenosti i odijeljenosti od svijeta. Živio je prema pravilu sv. Pahomija, ali koje shvaćaše i primjenjivaše veoma odlučno. Hranio se biljem a noći bi provodio u pobožnom bdjenju. U času smrti bio je uz njega sv. Teodor, ljubljeni učenik i nasljednik sv. Pahomija u Phebou.
Alehsandrijshi sinasarij iz XIII. stoljeća navodi obilje anegdotskih zgoda iz života toga svetog pustinjaka. Naročito se slavi što je svu hranu praktički sveo na prikupljanje boba, na koji su Egipćani gledali s prezirom. I sveti je pustinjak Abraham u očima svijeta bio jedan od "luđaka", ali promatran očima vjere on je jedini mudar jer je pravo znao vrednovati ono što je čovjeku najpotrebnije. Trudio se svim silama da bude mudar prema mjerilima Evanđelja, prema primjeru poniznoga i siromašnoga Krista.
Čini mi se da nam i ovaj sveti pustinjak, prostorno i vremenski tako dalek, ima nešto veoma suvremeno reći, nama potrošačkom društvu što se razbacuje zemaljskim dobrima. Njegova se poruka slaže s onim što nam govore i neki naši trjezniji suvremenici. Navest ću samo jednoga od njih, matematičara Mihajla Mesarovića, koji je negdje napisao: "Ako ljudski rod želi i dalje živjeti, moramo u sebi razvijati osjećaj povezanosti s pokoljenjima što dolaze te biti spremni na svoj račun i budućim naraštajima prepustiti dio dobara ove zemlje. Ako svaki naraštaj sve ono što je moguće postići hoće samo za sebe, onda će biti kraj čovjeka. "
Potrebno nam je, dakle, ići u školu pustinjaka, isposnika; koji su se zadovoljili onim najmanjim i najneophodnijim za život. To je jedini način da iziđemo iz suvremene krize.

Sveti Abraham Jednostavni, pustinjak

Upoznajmo se danas s još jednim pustinjakom iz Egipta čiji se spomendan također još slavi danas. Podatke o njemu crpimo iz duhovnih spisa Ivana Kasijana. On pripovijeda o dva čudesna ozdravljenja što ih je izveo sveti Abraham Jednostavni ili Dječak, nazvan tako zbog svoje jednostavnosti i bezazlenosti. Iz tih spisa saznajemo kako je taj pustinjak pobjegao od svih onih pogodnosti što mu je moglo pružiti tadašnje društvo. Protiv tadašnjeg potrošačkog mentaliteta obranio se otišavši u pustinju, u samoću te živeći najskromnijim životom, zadovoljavajući se samo potrebnim za održavanje života. I on je bio jedan od onih što bijahu u IV. stoljeću zahvaćeni pustinjačkim i monaškim idealom. Želio je živjeti i boriti se samo za neprolazno i vječno.
Mi kao kršćani danas dobro znamo da moramo živjeti u svijetu i u njemu izvršiti svoje poslanje. Ali znamo i to da je svijet sa svim što nam može pružiti zavodljiv i da je stoga dobro upoznati one koji su bili radikalni. Gospodin od nas ne traži radikalnost starih pustinjaka i monaha, ali traži da živeći u svijetu ne budemo od svijeta, a pogotovo da se ni po koju cijenu ne damo zarobiti od svijeta i njegovih dobara.

28. listopad 2008.

Sveti Šimun i Juda Tadej, apostoli

Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.
Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.
Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Šimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe,
Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, a svome Komentaru Poslanici Rim janima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda "ne onaj Iškariotski". Taj je Juda postavio Isusu pitanje: "Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu? (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio:
"Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. - Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh" (Iv 14,23-26). Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.
Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena a knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: "Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev," Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mladega, koji je također napisao jednu poslanicu.
U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968 čitamo: "Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62, nastupio u njegovo
ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja a mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i Knjiga
Henokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu.
Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno a Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.
Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: "Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti."

29. listopad 2008.

Sveti Narcis i Donat, biskupi

Sveti Narcis bio je biskup Jeruzalema s kraja II. i početka III. stoljeća. Zbog optužbi za zlodjelo koje nije počinio povukao se u pustinju. Nakon nekog vremena dokazalo se da je Narcis bio nevin. On se tada vratio u svoju biskupiju, stariji i jači i sa još većim oduševljenjem nastavio svoju službu. U starosti je molio Gospodina da mu pošalje biskupa koji bi mu pomogao u službi. Odgovor na njegove molbe došao je u osobi sv. Aleksandra Kapadočanskog. Zajedno su neko vrijeme upravljali biskupijom, a Narcis je doživio 116. godina.
Sveti Donat kojeg se danas spominjemo malo je poznat. Bio je biskup Epira. Duga je tradicija njegova štovanja i odavno je u kalendaru, ali se njegov životopis pomiješao s drugim svecima istoga imena. Zato se o njemu sa sigurnošću ne može puno reći.