5. kolovoz

Sniježna Gospa

Službeno
se današnji Gospin spomendan naziva Obljetnica posvete svete Marije
Velike. To je slavna rimska bazilika, jedna od četiri velike, u Rimu
zvana Santa Maria Maggiore. Nju je na rimskom brežuljku Eskvilinu,
jednom od sedam brežuljaka, dao sagraditi papa Liberije (352–366), pa
se po njemu naziva i liberijanska bazilika. Tu je crkvu, na uspomenu
što je Efeški sabor g. 431. proglasio dogmu o Marijinu bogomaterinstvu,
svečano posvetio presvetoj Bogorodici
papa Siksto III. Ona je sve do dana današnjega najznačajnija, a i
najčasnija Gospina crkva na kršćanskome Zapadu. Građena je u stilu
starokršćanskih bazilika s monumentalnim stupovljem te velebnim
mozaicima. U njoj su duhovni velikani našega stoljeća: papa Pio XII. i kardinal Stepinac služili svoju prvu misu, a davno prije njih sv. Ignacije Loyolski.
U crkvi je grob sv. Jeronima, sv. Pija
V. te milosna Gospina slika zvana »Spasenje rimskoga puka«. Raniji
pučki naziv »Sancta Maria ad nives« – Sniježna Gospa veže se uz legendu
po kojoj je usred ljeta na Eskvilinu pao snijeg i taj događaj bio je
povod papi Liberiju da uz materijalna sredstva jednog bogatog rimskog
patricija započne gradnjom te bazilike. Crkva se zove i »Sancta Maria
ad praesepe« – Gospa od jaslica,
jer je u njoj već koncem IV. stoljeća načinjena špilja, nalik na onu u
Betlehemu gdje se rodio Isus. U toj je kapelici sv. Ignacije Loyolski
na sam Božić velikom pobožnošću i u suzama služio svoju prvu misu. Za
nju se pripremao velikim duhovnim žarom godinu i pol dana jer je bio ređen već 24. lipnja 1537., a prvu misu služio na Božić 1538.
Kako je današnji spomendan vezan uz
Efeški sabor, dobro je prisjetiti se da je baš taj sabor dao silan
zamah kako teološkom naučavanju o Blaženoj Djevici Mariji, tako i
pobožnosti prema njoj. Nakon toga sabora počeše se dizati crkve Gospi u
čast, na Istoku izrađivati brojne ikone, a sveti Oci svojim perom
slaviti Bogorodicu. U zaključnoj je propovijedi na završetku Efeškog
sabora zagrijani branič Marijina bogomajčinstva
protiv Nestorija, aleksandrijski patrijarh sv. Ćiril, Bogorodicu
označio kao »neugasivu svjetiljku«, iz koje nam je zasvijetlio Krist,
kao »nerazorivi hram«, kao »posudu neobuhvatljivoga« i kao »žezlo
pravovjernosti«.
Sve to nije samo lijep govor
o Mariji, još manje govornički ukrasi, već slike i usporedbe koje
označuju jedan veoma dubok i bogat sadržaj. One, kako misli suvremeni
mariolog Leo Scheffczyk, dovode Mariju u uski odnos s Crkvom koju je
Krist osnovao i sebi je kao glavi podložio. Zato
je i sv. Ćiril Aleksandrijski u istoj propovijedi mogao reći: »Po
Mariji nastaju sve crkve na svijetu, po njoj se narodi privode k
pokori.« Tim se riječima ističe Marijino mjesto u povijesti spasenja.
Marija vrši pomoćničku spasiteljsku ulogu.
Tu je ulogu
II. vatikanski sabor ovako označio: »Marijino materinstvo u ekonomiji
milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod
navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog
proslavljenja svih odabranih. Jer, nakon uznesenja
na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim
svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja.
Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i
nalaze se u pogibeljima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni
u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima
Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća
da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga
Posrednika« (Dogmatska uredba o Crkvi Svjetlo narodâ, br. 62).
Danas,
na taj lijepi Gospin spomendan, puni zanosa zajedno sa svetim Ćirilom
Aleksandrijskim izrecimo ovu pohvalu Mariji Bogorodici: »Zdravo, Ti
koja si u svom svetom djevičanskom krilu obuhvatila onoga koji je
neizmjeran i koji se ne može obuhvatiti. Po Tebi se slavi sveto
Trojstvo i iskazujemo mu poklon; po Tebi je slavljen predragocjeni križ
i klanjaju mu se po svemu svijetu; po Tebi se raduje nebo; po Tebi se
vesele anđeli i arkanđeli; po Tebi bježe zli dusi; po Tebi je s neba
odstupio zavodnik đavao; po Tebi je
stvorenje što je palo uzeto u nebo; po Tebi je svekoliko stvorenje,
sapeto prije otrovima idola, dospjelo do spoznaje istine; po Tebi se
vjernicima ostvaruje sveto krštenje; po Tebi ulje radosti; po Tebi su
po svemu svijetu zasnovane Crkve; po Tebi se narodi vode pokori.
Što
da dalje nabrajam? Po Tebi je jedinorođeni Božji Sin zasjao kao svjetlo
onima koji su sjedili u tminama i u sjeni smrti; po Tebi prorokovahu
proroci; po Tebi su apostoli naviještali spasenje narodima; po Tebi uskrsavaju mrtvi; po Tebi vladaju kraljevi, po svetom Trojstvu.
Kojem bi od ljudi pošlo za rukom da po
dostojanstvu proslavi preslavnu Mariju? Ona je i majka i djevica. Divne
li stvari! To me čudo zapanjuje. Tko je ikada čuo da bi sam graditelj
zabranio boraviti u hramu što ga on sagradi? Tko bi trpio sramotu
poradi toga što je vlastitu služavku uzeo za majku?
Eto, dakle, sve se veseli. Štujmo i klanjajmo se jedinstvu, bojmo se
i častimo nedjeljivo Trojstvo! Slavimo uz hvale Mariju koja je vazda
Djevica, sveti Božji hram, i njezinog Sina, i bezgrješnog zaručnika!«

Sveta Nona († 374)

Sveta
Nona ne bijaše samo sveta žena i majka, već i majka svetaca. Ona je
majka velikog istočnog svetog oca Grgura Nazijanskoga, svete Gorgonije
i svetoga Cezarija. Rodila se u Kapadociji, a otac joj se zvao
Filantios. Iako je bila kršćanka, udala se ipak za Grgura koji je bio
pripadnik židovskopoganske sekte. Sljedbenici te sekte zvali su se
ipsistari, tj. klanjatelji Svevišnjega. Noni je uz Božju milost pošlo
za rukom muža pridobiti za
kršćanstvo. On je postao tako dobar i revan kršćanin da je bio čak
izabran za biskupa u Nazianzu i tu je časnu službu obavljao 40 godina
umrijevši na glasu svetosti kao stogodišnjak oko g. 373. I on se
poštuje kao svetac tako da je to jedinstven slučaj jedne obitelji u kojoj su svi članovi postali sveci.
Nona je silno željela roditi sina.
Nalazeći se u blagoslovljenom stanju, u snu joj bi objavljeno da će
roditi sina i da će se zvati Grgur. Bit će to slavni sveti Grgur
Nazijanski, veliki biskup, sluga Božji i teolog prvoga reda, koji će
svojim djelima prosvijetliti Crkvu. Upravo njemu, koji je gajio
izvanrednu ljubav i poštovanje prema svojoj svetoj majci, dugujemo ono
malo što se o njoj znade. On je spominje u svojim pogrebnim govorima
prigodom smrti svoga oca, svoga
brata Cezarija i svoje sestre. Nije ju mogao mimoići ni u svojoj
autobiografiji Poema de vita sua – pjesmi o svome vlastitome životu.
Prema profilu koji je zacrtao njezin
sin Grgur, Nona je bila uzor žene i majke koja nastoji živjeti prema
kršćanskim načelima vježbajući se u svim krepostima. Bila je veoma
pobožna, u crkvi se uvijek savršeno ponašala, obdarena čednošću i
skromnošću. Kozmetička je sredstva, toliko draga drugim ženama i u ono
doba, prepuštala glumcima i komedijašima, a svoje
je srce ušteđenim novcem otvarala siromasima i potrebnima. Čvrsto je
prianjala uz svoju vjeru i to je dala do znanja onima koji kršćanstvo
nisu prihvaćali.
Neka nam o njoj bar kratko izravno progovori sam Grgur. On piše: »Takve je vrline rese: jedna u
kućnim poslovima, druga u dobrim djelima ili u njezinoj čistoći, treća
opet u njezinim činima pobožnosti, u pokorama što ih nalagaše svome
tijelu, u suzama, u molitvama, u brizi kojom se njezine ruke otvarahu
prema siromasima; no Nonu valja slaviti zbog svih tih kreposti zajedno…«
Eto,
divnog profila jedne prave kršćanske majke koja se odgojila u nauku
Evanđelja nastojeći živjeti prema njemu. Umrla je godine 374. dok se
nalazila u crkvi na euharistijskom slavlju, a pokopana je uz grobove
svetih mučenika. Prigodom njezine smrti Grgur nije sastavio ni održao
govor, kao što je to učinio za druge pokojne članove svoje obitelji.
Možemo ga razumjeti. Možda od ganuća ne bi mogao govoriti kraj mrtve
takve majke. On je kasnije ipak opjevao smrt svoje majke u dva epigrama.
Njezino je štovanje proširio na Zapad učeni Baronije stavivši je 5.
kolovoza u Rimski martirologij. Vrijedno je da uspomena te svete majke
bude trajno živa na pobudu svima, a osobito našim dragim kršćanskim
majkama, koje su ures i ponos naše svete vjere.

6. kolovoz

Preobraženje Gospodinovo

Danas
slavimo veoma uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas
izvješćuju sva tri sinoptika Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj
drugoj poslanici. On je s Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga
događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj
poslanici piše: »Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega
Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo
bili očevici njegova (božanskog)
veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od
tako uzvišene Slave došao glas: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga
sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili
s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim
sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku
koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli
Danica u vašim srcima« (2 Pt 1,16–19).
U drugoj polovini svoga apostolskoga
života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na
Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne
Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po
običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus
molio, »lice mu zasja kao sunce«
(Mt 17,2), a »njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne
može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji« (Mk 9,3).
Ostatak događaja prepustimo majstoru
pera svetom Luki, neka nam ga što više dočara. »I gle, dva čovjeka,
Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a
govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu.
Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe
ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali
od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ’Učitelju, dobro je da
ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju,
jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad
zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše,
a iz oblaka doprije glas: ’Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega
slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli
i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli« (Lk 9, 30–36).
U svojim Duhovnim vježbama sv. Ignacija
u svjetlu svetoga Luke poznati bibličar, isusovac kardnial Carlo M.
Martini na držanje Petrovo na Taboru stavlja ove primjedbe: »Petar
Učitelju želi priskrbiti tri sjenice – ne znajući što govori. On želi
misliti na Isusa i goste – Mojsija i Iliju – on na svoja
ramena uzima Božje kraljevstvo. Ima pouzdanja u samoga sebe,
velikodušan je – sjenice želi za druge ne za sebe. Osjeća se sposobnim
da nešto učini. Takvo držanje prožima i nas kad se poistovjećujemo sa
svojim radom te ga činimo više svojim nego Gospodinovim.«
Ta je zadnja primjedba naročito na mjestu.
Pius Parsch se pita što nam blagdan Preobraženja želi reći te nabraja četiri poruke.
Prva je da sa strahopočitanjem punim
vjere i klanjanja gledamo na Krista, vječnoga i neizmjernoga Kralja. I
današnji je blagdan dan koji nas podsjeća na Krista Kralja. To se očito
vidi u Časoslovu Božjega naroda kad nas Crkva u antifoni pred Jutarnju
poziva: »Dođite, poklonimo se Višnjem kralju Slave!«
Druga je da u Isusovu preobraženju
gledamo sliku i našega preobraženja, »kad on, Krist, iz zemlje uskrisi
mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome«.
Treća je poruka moralne prirode, a
sastoji se u tom da u svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i
žrtvujemo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano
nastojimo produhovljivati – voditi duhom – da gajimo nutarnji duhovni
život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim.
Četvrta je napokon poruka da mi imamo i
sakramenat preobraženja. To je Euharistija. U misnoj nam se žrtvi
očituje i nalazi u našoj sredini preobraženi, proslavljeni Gospodin, a
u pričesti primamo »sjeme preobraženja«.
Tko je imao milost i sreću pohoditi
sveta mjesta u Palestini, danas će se s naročitom radošću i
oduševljenjem sjetiti uspona na Tabor. Odvajajući se od glavne ceste
što prolazi Galilejom, uputit će se u duhu kroz seoce Dabbouryeh prema
vrhuncu Tabora. Vijugava cesta ukosnica omogućuje uspon autobusom, ali
ne i do vrha. Donde, zbog prevelike strmine, mogu samo manji
automobili. Popevši se na visoravan
na vrhu kroz velika srednjovjekovna vrata, ulazi se k veličanstvenoj
novoj bazilici Preobraženja, koja je dovršena i posvećena g. 1924.
Bazilika je građena u stilu starokršćanske rimskosirske arhitekture IV.
i V. stoljeća. Njezina ljepota, kombinacija
istočnih i zapadnih stilskih elemenata, odmah osvaja. Stupovi je dijele
na tri lađe. Srednja je viša od ostalih dviju, a kulminira u apsidi, na
kojoj se nalazi veličanstveni mozaik Gospodinova preobraženja.
Spomenimo i to da joj je strop posvođen slavonskom hrastovinom.
Uz
baziliku se nalazi franjevački samostan te svratište za hodočasnike.
Tu, u toj veličanstvenoj tišini odakle pucaju bajoslovni vidici na sve
strane, franjevci i drugi redovnici Svete zemlje običavaju obavljati
godišnje duhovne vježbe. Mjesto je za molitvu i razmišljanje veoma
lijepo, da se ljepše poželjeti ne može.
U Starom zavjetu Tabor se uz Karmel i
Hermon spominje u pjesničkom i prenesenom smislu kao simbol ljepote i
veličajnosti. Događaj koji se u Novom zavjetu na njemu zbio, a kojeg se danas spominjemo, to u potpunosti opravdava.
Stoga
i mi s Anastazijem Sinajskim, razmišljajući o Gospodinovu preobraženju
na Taboru, uskliknimo: »Bez sumnje, Petre, ustinu je dobro nama biti tu
s Isusom i u vijeke tu ostati. Gdje je veća sreća, što je uzvišenije,
što odličnije od boravljenja s Bogom, od suobličenja s njim, od toga da
se nađemo u svjetlu? Doista, svatko od nas, kad u sebi ima Boga i kad
je preobražen u njegovu božansku sliku, s veseljem uzvikuje: Dobro nam
je ovdje biti. Tu je sve svjetlo,
tu je radost, blaženstvo, ugodnost, u srcu je sve mirno, vedro i blago.
Tu gledamo Krista Boga. Tu se nastanjuje s Ocem, te dolazeći govori:
Danas je došlo spasenje ovoj kući. Tu je s Kristom nagomilano blago
vječnih dobara. Tu se ocrtavaju kao u ogledalu prvine i slike budućih vjekova.«

12. kolovoz

Blaženi Inocent XI. (1611–1689)

U
red najznačajnijih papa XVII. stoljeća ide, bez svake sumnje, blaženi
Inocent XI. On se rodio u Comu 19. svibnja 1611. kao peti sin bogatog i
plemenitog Livija Odescalchija i Paule Castelli. Na krštenju je dobio ime Benedikt.
Nakon prvog odgoja, što ga je primio u
obitelji, te osnovne izobrazbe, koju mu je dao svećenik Casanova,
Benedikt je pohađao školu u isusovačkom kolegiju u Comu, gdje je stupio
i u Marijinu kongregaciju.
Benedikt je u Comu kod isusovaca
završio ono što bismo današnjim jezikom mogli nazvati srednjom školom.
Nakon toga se počeo zanimati za vojnički stalež, u želji da postane
visoki časnik. No to je bilo samo zanimanje jer se ipak opredijelio za
studij prava. Studirao je u Napulju
te ondje postigao i doktorat ili pravni doktorski šešir. Tada je došlo
do njegova konačnoga izbora zvanja, opredijelio se za svećeništvo.
Kao klerik načinio je veoma brzo
vrhunsku karijeru. Bile su mu tek 34 godine, a već je postao kardinal.
Na sreću nije bio karijerist, a ni prelat lagodna i udobna života, već
čovjek koga je resio uzoran život, čestitost i poštenje, jednostavnost
i dobrotvornost.
Posljednjih godina 30godišnjeg rata
Odescalchi je obavljao službu legata u Ferrari. Kad su trupe mnogih
naroda prolazile kroz venecijansku dolinu te ispaćeni i izgladnjeli
narod još više pritisnule, legat je Odescalchi gladnima i nevoljnima
obilno pritjecao u pomoć pa je zadobio častan naslov oca siromahâ. U
makinacijama francuskoga kralja Luja XIV. protiv Pape Odescalchi
je čvrsto držao uz Papu. To mu častohlepni i apsolutistički francuski
monarh nije mogao tako lako zaboraviti. »Kralj sunce« bijaše strašno
osjetljiv na svoje dostojanstvo i stavove pa je one koji se s njime u
svemu nisu slagali držao na oku.
G. 1670.
održavao se konklave za izbor novoga pape. Najviše je šanse za tu
službu imao kardinal Odescalchi, ali je njegov izbor za papu Luj XIV.
svojim diplomatskim intervencijama zapriječio. Šest godina kasnije opet
je bio konklave i Odescalchi je kao »papabile«
opet ušao u prvi plan. Taj put su kardinali bili čvršći. Izbor je
trajao 2 mjeseca, Lujev je otpor bio slomljen i Inocent je izabran za
papu jednoglasno. Europski su se vladari tada, pa sve do početka našega
stoljeća, mnogo uplitali u izbor papâ, eliminirajući
raznim »vetima« sebi nepoćudne kandidate. Toj je zloporabi učinio kraj
sv. Pio X. Odescalchi je kao papa uzeo ime Inocent XI.
Pred novim su Papom stajali mnogi i
teški zadaci, no on im je svojom intelektualnom spremom, a još više
produhovljenošću i čvrstoćom značaja bio dorastao. On je nad
raspuštenošću što je vladala u kraljevskom dvoru u Versaillesu bio glas
savjesti, koji je ozbiljno opominjao. On je bio borac za Božja prava,
koji se od zacrtanoga puta nije dao ničim odvratiti. On je bio branič
Crkve protiv tiranije kralja i svemoći apsolutističke monarhije, visoko
iznad čiste diplomacije, klanjajući se jedino Božjem veličanstvu i
jedino njega ozbiljno uzimajući.
Papa se energično suprotstavio i
laksističkim ćudorednim shvaćanjima nekih teologa i profesora morala
osudivši odlučno 56 neispravnih tvrdnja. Od kršćanskih je vjernika
ozbiljno tražio obdržavanje Božjega zakona i zalaganje za vječno
spasenje. Papa se usprotivio isto tako shvaćanju da svaka ćudoredna
djelatnost dolazi od Zloga jer Bog, tobože,
u nama bez nas želi djelovati; usprotivio se mišljenju da se sav
nutarnji život sastoji jedino u potpunom predanju Bogu, dok je sve
drugo sporedno, kao na primjer usmena molitva ili vanjska pokornička
djela te štovanje svetaca. Papa nije poštedio zastupnike
takvih krivih shvaćanja kao što su bili slavni rimski duhovni vođa
Španjolac Molinos i kardinal Petrucci. Prvoga je dao zatvoriti, a drugi
je morao opozvati svoje poglede.
Inocent XI. morao se upustiti u borbu s francuskim kraljem Lujom XIV. zbog takozvanih
regalija, nekih povlastica koje su si na račun Crkve prisvajali
francuski kraljevi. Zato je izdao tri brevea u kojima je nastupio
protiv kraljevih presizanja u prava Crkve. Glasoviti povjesničar Ludwig
von Pastor piše o tom: »Protiv najmoćnijeg europskog
vladara, kome su laskali sa svih strana, nitko se još nije usudio
upotrijebiti sličan rječnik. Začudio mu se i sam Luj XIV.« Papa je
slično nastupio i protiv skupštine francuskoga klera. Ranke kaže u
svojoj Povijesti papinstva: »Sa svim tim Inocent XI. nije učinio nijedan ustupak.« Kad se radilo o pravima Crkve, bio je do krajnosti principijelan.
Taj veliki Papa ima još jednu veliku povijesnu zaslugu. Pridonio je otporu protiv Turaka, koji su sve više nadirali u srce Europe.
Uspio je sklopiti ligu protiv Turaka između austrijskoga cara i
poljskoga kralja Jana Sobieskoga. Zahvaljujući toj ligi Turci su 12.
rujna 1683. bili potučeni kod Beča. Pišući papi Inocentu o toj pobjedi,
pobožni poljski kralj Jan Sobieski pripisivao
ju je Bogu, a onda i Papinu zalaganju. Na uspomenu te pobjede Papa je u
Crkvu uveo blagdan Imena Marijina. Nekoliko godina kasnije,
zahvaljujući ligi između austrijskog cara, Venecije i Rusije 2. rujna
1686. Turci su bili otjerani i iz Budima.
U ratu protiv
Turaka Papa je kršćanskoj vojsci za njezino uzdržavanje dao velike
svote novca. Jakov II., engleski kralj, videći Papino zalaganje za
obranu Europe od Turaka, rekao je: »Sveti Otac kako je oslobodio Beč,
tako je zauzeo i Budim. Stoljećima na Petrovoj stolici nije sjedio papa koji bi mu bio sličan.«
Protestantski povjesničar Ranke ovako
je sažeo zasluge pape Inocenta XI. »Taj strogi, ponizni, krotki,
pobožni Papa, koji je u privatnom životu prema sebi bio tako strog,
poticao je i druge da vrše svoje dužnosti s dobrim nakanama.« Njegova
se veličina pokazala i kroz 2 mjeseca teške bolesti u kojoj je
neprestano ponavljao: »Gospodine, umnoži mi bol, ali mi umnoži i
strpljivost!« Umro je svetački na današnji dan g. 1689. Narod ga je
slavio kao sveca i počeo mu se
odmah utjecati u zagovor. Pokopan je u bazilici Sv. Petra, a nećak mu
je don Livio dao podignuti nadgrobni spomenik, djelo glasovitog
umjetnika Monnota.
Odmah je pokrenut i postupak za
proglašenje Pape blaženim. No u Francuskoj se protiv njega podigla
nedostojna hajka, koja ga je klevetala i ocrnjivala. Proces je bio
zaustavljen i tek je u našem stoljeću obnovljen od pape Pija XI., a
Pija XII. zapala je čast da je Inocenta XI. 7. listopada 1956.
proglasio blaženim. Totalitaristički se režimi boje nekih
blaženika i svetaca pa nastoje omesti beatifikacije i kanonizacije. No,
koga Bog želi proslaviti, on će to u svoje vrijeme i izvesti. Primjer
Inocenta XI. to potvrđuje.

15. kolovoz

Velika Gospa

Među
najomiljelije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino
uznesenje na nebo. Još do nedavna naši su se vjernici u Bosni za taj
dan spremali devetodnevnim postom. A tko god može, za Veliku Gospu
nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska
svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj
hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više
žarom, molitvom, pobožnošću naših romara. Božji je narod onim svojim
vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u
molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.
Teologija nas uči da je Marijino
uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog
djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po
završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1.
studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije
vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću
prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo.
On piše: »Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko
kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je
ostala bezgrješna?« Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo
i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u
punini ispunilo šesto blaženstvo: »Blago onima koji su čista srca jer
će Boga gledati!« (Mt 5,8).
Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.
Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh (†
634), uči izričito ovo: »U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade
preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga
je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji
je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s
njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba
i uzeo k sebi onako kako on jedini zna.«
Sveti German, carigradski patrijarh (†
733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: »Kako bi smrt
mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ,
bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je
bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost
mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari
protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga...«
Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD
Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od
njih kaže: »I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat
grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore.«
Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: »Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana.
Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?«
Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava:
»Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila
netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo.«
Veliki srednjovjekovni propovjednik sv.
Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže:
»Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja
njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u
vječnu ložnicu…«
Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom.
Učeni
papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke
Božje, piše: »Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se
ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje
jedna te ista stvar.«
Spomenut
ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina
Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u
Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv »Ružo otajstvena«, i sam
krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.
O
tome piše ovako: »Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i
sakrivena, jer to označuje pojam ’rosa mystica’. Zašto na zemlji ne
čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se
označavaju i izlažu – kao u slučaju svetaca – Marijine relikvije?
Ako pak postoji koje tijelo – prije
svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja – onda bi
to bilo upravo tijelo naše Gospe.
Zašto je Marija uvijek bila tako
sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako
puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju,
Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina?
To je nemoguće.
Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje.«
Istini
za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke
koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi
se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema
predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se
njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema
pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, već i tijelom uznesena na nebo.
II. vatikanski sabor u osmom poglavlju
Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu
uznesenju Pija XII.: »Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od
svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s
dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu.« A zatim izriče
kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: »Ona je
od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i
pobjednikom nad grijehom i smrću.«
Veliki pobornik za proglašenje dogme o
Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija
XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih
stoljeća, Rim 1948–1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava
kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: »Krist,
pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda
izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed – tj. prije općeg
uskrsnuća tjelesa – proslavu u duši i tijelu.
Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave
svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe
za Božji narod u očekivanju parusije.«
O tome nam govori i II. vatikanski
sabor. »Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već
proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u
budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli
putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe« (Svjetlo
narodâ, br. 68).
O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o
Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima,
ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave
čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa.
Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu,
kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom
pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može
dati? Tim se pitanjem pozabavio na međunarodnom Marijanskom kongresu u
Zagrebu u svojoj konferenciji, što
ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup MalinesBruxellesa,
belgijski primas kardinal Suenens. Uočivši ponajprije čovjekov silni
napredak na području znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo
prednosti već i vrlo moguće strahote, nastavio je
ovako: »Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja
i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje,
kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu
potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno
posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? Što
se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa?
Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo
pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban
odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati
tehniku; čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako
to veoma dobro reče kardinal Marty.
Nedavno sam upitao njemačkog teologa
Karla Rahnera kako tumači opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi?
Njegov odgovor zaslužuje pažnju: ’Odviše kršćana, kakva god bila
njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini
ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.’
Ono što Marija nudi svijetu danas
jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu
utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim
ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i
djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.«
Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku
Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih,
koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i
onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.

.

22. kolovoza 2009.

Blažena Djevica Marija Kraljica


Tijekom cijele liturgijske godine Crkva pred nas svaki mjesec stavlja neki marijanski blagdan. Danas je blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice, svojevrsna dopuna blagdana Marijina uznesenja na nebo ili Velike Gospe.

Ovu je svetkovinu utemeljio papa Pio XII. na kraju svete marijanske godine i najprije se slavila 31. svibnja. Nakon Drugoga vatikanskoga sabora premještena je tjedan dana nakon Velike Gospe, upravo radi toga što u sebi krije ista otajstva kao i slavljenje Marijina uznesenja na Nebo, kako to stoji u saborskom dokumentu Lumen gentium 'Bezgrešna Djevica (...) ispunivši tijek zemaljskoga života, s dušom i tijelom bila je uznesena u nebesku slavu i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara i pobjednikom nad grijehom i smrću.'

Temelj je ove svetkovine to što je Isus Krist kralj, kako ga slavimo u svetkovini Krista Kralja na završetku liturgijske godine. Stoga je i Marija Kraljica, okrunjena za Kraljicu Neba i Zemlje. Ona je prvakinja među svim stvorenjima, iako nije u istom redu s Isusom Kristom. U dokumentu o štovanju Blažene Djevice Marije 'Marialis cultus', papa Pavao VI. ističe: 'Svetkovina uznesenja nalazi svoje produbljenje u proslavi Blažene Djevice Marije Kraljice tjedan dana kasnije, u kojoj promatramo onu koja, sjedeći uz Kralja vjekova, blista kao kraljica i zauzima se za nas kao Majka.'

Marijina proslava i njezin zagovor ulijevaju nam kao vjernicima nadu da će se i na nama ispuniti Kristova riječ zapisana u Lukinu evanđelju: 'Vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Zato vam u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mome i sjedite na prijestoljima, sudeći dvanaest plemena Izraelovih.'

23. kolovoz

Sveta Ruža Limska (1568–1617)

Ono
što je sv. Katarina Sienska za Italiju, sv. Terezija Avilska za
Španjolsku, to je sv. Ruža Limska za Peru i cijelu Latinsku Ameriku.
Toj svetici u čast podignute su katedrale, crkve i kapele, kao
zaštitnicu časte je biskupije i župe. Ona je u svoj Latinskoj Americi
najpopularnija svetica. Kako taj kontinent dobiva sve više važnosti,
upoznajmo se sa cvijetom koji je u njoj propupao, rascvao se i svojim
vrlinama zamirisao.
Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu
Perua, 20. travnja 1568., kao kćerka Gašpara Floresa i Marije de Oliva,
španjolskoga podrijetla. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No
jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice,
nalik na ružu, prozva je Ružom, a
to lijepo ime prihvati cijela obitelj. Štoviše, kad je biskup Lime sv.
Turibije djevojčicu krizmao, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ona
uđe u povijest svoje domovine i cijele Crkve.
Liječnik dr. Castillo i svećenik o.
Lorenzano imali su dužnost podrobno ispitati neobičan život Ruže
Limske. Oni o njoj među inim svjedoče i ovo: »Čim je Ruža došla do
potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I
kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i
nadvladavala bez velikog
naprezanja.« Time se želi reći da je djevojčica držala savršeno u
vlasti ona niža nagnuća. U njoj je vladao zakon i nadmoć duha.
Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto
na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život
tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna
u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji
su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za
zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.
Da
bi nekako onemogućila udaju, ošišala je svoju lijepu kosu te svoje ruke
umočila u vapno i tako ih nagrdila. Oko bokova je cijeli život nosila
opasan lanac, a na glavi željeznu bodljikavu krunu. Nosila je i
pokorničku košulju, bičevala se, postila te stanovala u maloj kolibi
što ju je sagradila u vrtu roditeljske kuće.
Ljudskom mudrošću tko da to shvati? U
svemu tome možemo joj se diviti, a ne moramo je i nasljedovati. No,
ipak treba da je nasljedujemo u duhu pokore, a kojega opet nema bez
smisla za žrtvu i odricanje. Ne moramo činiti pokoru na način Ruže
Limske. Činimo je na svoj način, ali ozbiljno i odgovorno kao sredstvo
preporučeno od samoga Gospodina, bez kojega se ne možemo spasiti.
Nosimo strpljivo i dragovoljno u duhu pokore svaki križ koji nam Gospodin šalje. Štoviše, smatrajmo ga posebnim darom njegove ljubavi prema nama.
No
nije se aktivnost Ruže Limske iscrpla jedino u pokori. Ona se vježbala
i u drugim krepostima, a stekla je naobrazbu i kulturu kakvu je malo
koja žena u ono doba imala. I tako njezin život za njezine suvremenike
postade znak i poticaj. Ljudi su joj se divili, no i osjećali se
potaknuti da i sami budu bolji.
Ruža je dobro znala da sva njezina
pokornička i druga djela ne bi ništa vrijedila ako ne bi bila prožeta
ljubavlju. Zato se nastojala vježbati u toj kraljici svih kreposti.
Marno je slijedila stope sv. Katarine Sienske, koja je bila dominikanka
kao i ona, revno je čitala duhovne spise brata Luisa iz Granade i Ivana
od Križa te se divila velikim apostolskim pothvatima sv. Franje Solana. Žarko se molila za njegov misionarski rad, koji se protezao po nepreglednim predjelima Latinske Amerike.
Ruža je u 20. godini života obukla
odijelo dominikanske trećoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, već
joj je dalo još veći ugled da u svome rodnome gradu, idući među ljude,
čini dobro svake vrste. Kraj svega toga našla je uvijek vremena da sate
i sate moli i razmatra. Molitvu bi prekidala ručnim radom, u kojem je
stekla veliku vještinu.
Njezin je život bio neprestan hod u
Božjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Kao duhovna učenica sv.
Ivana od Križa – čitajući njegove spise – i ona se nastojala iz
»ništavila« stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdići sve do »duhovnih
zaruka«, najvišeg stupnja mističnoga života. Ona nije bila
neka naivna svetica, već je jasno znala što hoće, što radi i zašto
radi. Fra Luis de Bilbao svjedoči o njoj: »Ruža je radila pod vodstvom
Božjega Duha; bila je ispunjena milošću mudrosti te je uživala posebnu
prisutnost ulivenog znanja.«
Pobožnost je Ruže Limske bila
kristocentrična. Neka to potvrdi ova njezina izjava: »Stajala sam puna
udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja što sve ujedinjuje, kad sam
poradi te jasnoće vidjela kako Spasiteljev križ prosipa svuda oko sebe
pramenove svijetlih zraka; a usred
toga svijetloga luka ugledala sam presveto čovještvo mojega Gospodina
Isusa Krista. Osjećala sam kako iz toga čovještva Isusa Krista padaju
na dno moje duše neobjašnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla
pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blaženu radost vječnoga blaženstva.«
Enrique Dussel spominje tri veoma
značajna djela što ih grad Lima duguje svojoj velikoj svetici. Ona je
osnovala prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Sama svetica u
svom pismu od 5. svibnja 1613. piše o tom ocu Jeronimu Bautisti ovo:
»Dragi oče, htjela bih govoriti jezikom anđela da izvijestim o
izvanrednoj milosti koju mi je Gospodin, bez mojih zasluga, udijelio.
Na svoju veliku želju mogla sam utemeljiti samostan moje majke Katarine
Sienske.« Ona je sama za tu nadasve hvale vrijednu ustanovu
pronašla mjesto, zacrtala planove gradnje te prikupila potreban novac,
a što sve govori o njezinoj velikoj poduzetnosti.
Njezino
je drugo djelo stalna služba siromasima. Na to je poticala i svoju
majku ovim riječima: »Majko, nemoj odviše paziti da svoju odjeću ne
zamažeš gnojem bolesnika. Daleko su nečasnije oni okrutni krvnici
svojim pljuvanjem okaljali lice moga Spasitelja.«
I napokon, treće djelo Ruže Limske
bijahu misije te nam u tome i danas može poslužiti kao lijep primjer
misijske svijesti i zalaganja za misije. »Da nisam žena – govorila je –
prva bi mi briga nakon završenih nauka bila da se sva posvetim misijama
i naviještanju Evanđelja; željela bih poći u najdivnije i najudaljenije
krajeve, gdje su ljudi još ljudožderi; bilo bi mi stalo jedino do toga
da Indijancima donesem spasenje i ozdravljenje uz cijenu znoja i krvi,
snagom naviještanja i nauka. Obratite se, grješnici, obratite!« Ruža
Limska je kao Katarina Sienska prije nje i Mala Terezija poslije nje
poticala svećenike na herojsku
savršenost, da bi mogli biti misionari. U pismu Bartolomeju de Ayala
pisala je ovako: »A sada bih vam, oče moje duše, htjela reći da sav vaš
dug primam na se i molim Boga da mi za kaznu dade ono što ćete vi kao
takvo zaslužiti.«
Iz svega
se navedenoga vidi da je Ruža Limska bila velika duša. Iako je živjela
samo 31 godinu, u malo vremena učinila je mnogo, ispunivši u kratko ono
što bi dostajalo i za jedan dugi vijek. Umrla je 24. kolovoza 1617.
ponavljajući u agoniji neprestano ove riječi:
»Isuse, Isuse, ostani kod mene!« Papa Klement X. proglasio je 12.
ožujka 1672. Ružu Limsku svetom kao prvi cvijet svetosti novoga
svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario. To je u tom
gradu najveći dominikanski samostan. S njome su pokopana još dva sveca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias, obojica dominikanci.
Dominikanac
Luis Getino pronašao je g. 1923. neka pisma i spise sv. Ruže Limske.
Njezina pisana riječ kao i sav njezin život odiše žarom velike
mističarke, koja se s pravom može staviti u red velikih žena što ih je
dala sveta Rimokatolička crkva. Okusimo zanos njezinih riječi iz
njezina pisma liječniku Castillu.
»Gospodin Spasitelj prozbori i
neusporedivom uzvišenošću reče: ’Neka svi znaju da milost dolazi tek
nakon iskušenja, i neka razumiju kako je nemoguće dospjeti do vrhunca
milosti bez tereta poteškoća. Neka shvate da mjera darova raste
usporedo s posvećenjem napora. Nek se ljudi boje da ne zalutaju i ne
pogriješe. To su jedine prave ljestve za raj, i bez križa nema puta kojim bi se mogli popeti do neba.’
Kad
začuh te riječi, obuze me silan žar i kao da me ostavio posred ulice da
bih mogla snažnim glasom doviknuti sinovima bez obzira na dob, spol i
položaj: ’Slušajte narodi; počujte, puci! Po Kristovoj naredbi i
služeći se riječima što su ih izgovorile same njegove usne, sve vas
opominjem: Milost ne možemo steći ako ne podnosimo tegobe; uz mnogu
muku treba nagomilati silan trud da bismo postigli najprisnije
sudjelovanje u božanskoj naravi, slavu Božjih sinova i potpunu duševnu
sreću.’
Isti me poticaj silno nagonio da
propovijedam ljepotu božanske milosti. Ono što me pritiskivaše
tjeskobom, sililo me da u to uvjeravam i o tome govorim. Činilo mi se
da je više nemoguće zadržati dušu u zatvoru tijela, već da je,
rastrgavši okove, valja pustiti da ide slobodna sama i s većom
pokretljivošću po svemu svijetu te da govori: ’O kad bi smrtnici
spoznali kolika li je božanska milost, kako li je lijepa, plemenita,
skupocjena; kolika li bogatstva u sebi krije, kolika blaga, koliko
veselje i užitke! Nema sumnje,
svim bi onda marom i brigom prionuli stjecati sebi muke i poteškoće!
Svi bi po svemu svijetu tražili neprilike, a ne bogatstvo. Tražili bi
nemoći i muke, da bi stekli neprocjenjivo blago milosti. To je utrženo
dobri i zadnji dobitak strpljivosti.
Kad bi upoznali tezulju na kojoj se važu da bi se razdijelili ljudima,
nitko se ne bi tužio na ’križ i na napore na koje možda nailazi’.«
Kad smo već kod sv. Ruže Limske, nek
bude spomenut i ovaj mali doživljaj. U rujnu 1977. vraćao sam se sa
svećeničkog kongresa iz Pompeja u Rim. Do mene je u autobusu sjedio
subrat isusovac Peruanac. Čavrljali smo, a i ozbiljno razgovarali o
svemu, pa tako i o svecima. Pitao me za hrvatske svece, blaženike,
kandidate oltara. Slušao je sve pozorno pokazujući živo
zanimanje. Urednik je jednog lista pa ga sve i zanima. A onda mi je s
neprikrivenim ponosom rekao: »Vidite, oče, svi su južnoamerički sveci
iz Perua: sv. Ruža Limska, sv. Martin de Porres, sv. Ivan de Macias,
sv. Turibije Mongrovejski – on je doduše bio
rodom iz Španjolske, ali je bio nadbiskup Lime – te napokon sv. Franjo
Solano.« Da, Lima je dugo vremena bila kao neki Rim i kršćansko
središte Južne Amerike. Najdivniji je cvijet u tom središtu bila sv.
Ruža Limska. U njemu se nad svetičinom rodnom kućom i danas diže njezino veliko nacionalno svetište za cijeli Peru.

Sv. Sidonius Apollinaris
(oko 432–480/490)

Alexis
Curvers (1906–1992), pisac brojnih djela i članaka, dobitnik nagrade
»Le Prix Sainte Beuve« i »Grands Prix littéraires de Monaco«, čovjek
velike klasične i humanističke kulture, u svojoj velikoj raspravi La
fin d’un monde (Svršetak jednog svijeta), tuži se na činjenicu da danas
možda i doktor latinskog jezika i književnosti nikad ništa nije čuo o
jednom Sidoniju Apollinarisu. Da i na nas, koji
želimo barem biti kulturni Europejci druge polovine XX. stoljeća, ne
padne ista tužba velikog intelektualca i našeg suvremenika Curversa,
upoznajmo se barem kratko s jednim od nosilaca rimske klasične kulture
iz V. stoljeća, kad je ona bila na zalasku i u smrtnoj agoniji.
Sidonius
Apollinaris rodio se oko g. 432. u senatorskoj kršćanskoj obitelji
starog Lugdunuma, danas Lyona, a umro između 480. i 490. u Clermontu,
sjedištu starodrevne biskupije Claromontanae, kojoj je on jedno vrijeme
bio na čelu i štuje se kao svetac, jedan od jedanaestorice biskupâ
svetaca te biskupije, iz njezina najranijeg razdoblja. Mladi je
Sidonije u svom rodnom Lyonu te u Arlesu primio odlično gramatičko i
retorsko obrazovanje koje bî temeljem njegove kulture, što će se
kasnije daleko više razviti. Bio je
učenik i prijatelj Claudianusa Mamerta iz stare Vienne, pisca tada
nadaleko poznata djela De statu animae (O stanje duše). Djelo odaje
neobično talentirana i naobražena pisca, a vrlo je značajno za
filozofiju, retoriku i stilistiku onog vremena.
Sidonius se najprije posvetio
političkom životu. Oko g. 450. oženio se kćerkom prefekta Galijâ,
kasnijeg »cara u sjeni« Avitusa (455–456). Pohvalna pjesma carevima
Avitusu, Majorianu i Anthemiusu pribavila mu je 456. spomenkip na
Rimskom forumu. Bila je to svakako velika čast i priznanje.
Sidonije se s vremenom sve više i više uspinjao u karijeri.
Godine 461. postaje patricijem Auvergne, g. 468. rimskim prefektom. A
g. 469/470. protiv svoje volje postade biskupom Averne sa sjedištem u
današnjem ClermontFerrandu. Vjerojatno je
tada bio već udovac. U biskupiji je – tvrdi sveučilišni profesor dr.
Vinzenz Buchheit – svojim simpatičnim karakterom i jakom religioznošću
vršio više političku nego crkvenu ulogu. Nakon što su g. 474–476.
njegovu pokrajinu držali pod
okupacijom zapadni Goti, biskup Sidonius bijaše privremeno u
progonstvu. Spomenuti sveučilišni profesor u Giessenu, kao i Alexis
Curvers, a nisu sigurno jedini, drže da je Sidonius Apollinaris
posljednji značajni predstavnik antiknokršćanske
naobrazbe u staroj Galiji, kasnijoj Francuskoj. Prije svoje biskupske
službe bio je proslavljeni pjesnik. Od njegovih pjesama Carmina
sačuvano je dvadesetičetiri. To su po antičkim uzorima Vergiliju i
Horaciju nešto kićenije i mitologijom snažno prožete pjesme.
Kad je Sidonius postao biskup, po uzoru na Plinija Mlađeg i Simaha
posvetio se epistolografiji, pisanju literarnokroničkih pisama. Ostavio
je iza sebe u 9 knjiga 147 pisama, vrlo vrijednih za povijest kulture
te ga po njima možemo ubrojti u velike kulturne
Europejce V. stoljeća, a Francuzi ga smatraju »dragocjenim duhom
Galije«. Spisi su mu djelomično ušli u glasovitu patrističku seriju
Migne: Patrologia Latina.
U talijanskoj Katoličkoj enciklopediji
(Enciclopedia Cattolica) Michele Pellegrino, izvanredni profesor stare
kršćanske literature na Sveučilištu u Torinu, kasniji torinski
nadbiskup i kardinal, piše o Gaiu Solliju Modestu Sidoniusu Apollinaru
da je posljednje godine života proveo žrtvujući se neumorno za svoje
stado, da su ga cijenili i vjernici
i subraća. Zbog toga je i vrijedan da se stavi uz bok brojnih duhovnih
pastira svog vremena koji su se pokazali veoma svjesni svoje misije,
promičući mudro, hrabro i snažno dobro svog naroda u prvom razdoblju
Crkve kad se rimsko društvo već moralo suočavati s navalama barbara sa svih strana.

Sveti Filip Benicij, svećenik
(1233–1285)

Peti general reda Slugu Bl. Djevice Marije (ili servita), Filip
Benicij, rodio se g. 1233. u Firenzi kao sin Jakova Benizija i
Albaverde. Kad je poodrastao, dao se na studij,
ali ne zanemarujući ni moralnu izgradnju svoje ličnosti. I sam je
obavljao mnoge praktične pobožne i pokorničke vježbe, koje tada bijahu
u običaju kod onih kršćana dubljega duhovnoga života. Postio je, u noći
bdio hvaleći Gospodina, pohađao crkve u Firenzi
i Fiesoleu, molio Mali časoslov BD Marije, Časoslov za pokojne te 7
pokorničkih psalama. Dobro je znao da to nije još dosta, zato se dao i
na karitativno pomaganje siromaha, da njegova ljubav prema Bogu bude
još vjerodostojnija. Provodeći takav život prema načelima Evanđelja, u njemu se rodila želja da napusti svijet i služi Bogu svim silama svoga srca.
Stupio je u red Slugu BD Marije u kojem
je četiri godine živio kao brat pomoćnik, a kasnije bio ubrojen među
klerike te g. 1259. zaređen za svećenika. U redu je obavljao važne
službe, dok g. 1267. nije bio izabran za generala. Kao general mnogo je
učinio za proširenje servita te je postao i jedan od njihovih značajnih
zakonodavaca. Iako je bio vrhovni poglavar reda, nastojao je sačuvati
poniznost koja je bila glavna značajka njegove duhovnosti.
Tu je krepost učio od Gospe kojoj je od
malih nogu bio odan i pobožan. Toliko je volio Blaženu Gospu da su
ljudi govorili: »Ona je Filipovo srce.« Kad se Filip jednom nalazio na
putovanju, a u pratnji subraće, netko ga je upitao: »Kakav je habit što
ga nosite?« On je odgovorio: »Mi se zovemo Marijini sluge, a nosimo
habit njezine žalosti« – naime, zadaća je reda Slugu Bl. Djevice
Marije, kojega su u Firenzi osnovali 7 svetih utemeljitelja, da njegovi
članovi razmišljaju o Gospinim
žalostima i bolima, o onome što je starac Simeon prorekao Majci Božjoj:
»Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak
kojemu će se protiviti – a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se
otkrile misli mnogih srdaca« (Lk 2,34–35).
Filip je kao servit taj zadatak tako
savršeno izvršavao da je o njemu zapisano: »U srcu nije imao drugo doli
muke Isusa Krista i velike bole Djevice Marije.« Taj je veliki Božji
sluga umro g. 1285. u Todiju, u Toskani, baš kad je zvonilo na Gospino
pozdravljenje, držeći u rukama raspelo, koje običavaše nazivati svojom
knjigom, odakle je neprestano učio. Njegova je životna mudrost bio
raspeti Krist.

25. kolovoz
Sveti Ljudevit, kralj (1214–1270)
Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270.
Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214. Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.
Sveti je kralj Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem te nasljedovao njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod i on je više put svoje tijelo izložio avanturi iz ljubavi prema svome narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi.
U jelu je bio tako umjeren da ga nikad u životu nisam čuo govoriti o jelima, kako to inače čine mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.
Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan. U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u predvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe sa svim gore spomenutim stvarima, dok sam ne bi jeo ni pio. Sa svim tim svaki je dan imao na ručku i večeri starih i hromih ljudi, dajući im od one hrane koju je sam jeo. A kad bi jeli, odnijeli bi sa sobom svotu novca što su je dobili. Povrh svega toga kralj bi svaki dan davao tako veliku i obilnu milostinju siromašnim redovnicima, siromašnim bolnicama, bolesnicima i drugim siromašnim zajednicama, siromašnim malim plemićima i plemkinjama, palim ženama, siromašnim udovicama i bolesnicima, onima koji zbog starosti ili bolesti nisu mogli raditi ni voditi svoj zanat, da bi se sve to jedva moglo izbrojiti.
Ideal je sv. Ljudevita, prema vlastitom priznanju, bilo poštenje.
Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršio. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj praksi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu. Činio je to s najvećim poštovanjem.
Kralj je strogo postio u Adventu i Korizmi, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, u kvatrene dane, petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu. Kralj se bio oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.
Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio g. 1297. papa Bonifacije VIII. Njegov je svetački život, doista, čudesan. Na kraljevskom prijestolju, u bogatstvu, u vođenju državnih poslova nastojao je ostvarivati kršćanski ideal svetosti i u tome je posve uspio. Toliko toga u njegovu životu još i danas može služiti za primjer. On je svjetionik koji svojim životom pokazuje put prema najuzvišenijim idealima. Sav je njegov život veliki ideal, pun poleta za ono što ima vječnu vrijednost.

26. kolovoz 2008.
Sveti Anastazije, solinski mučenik



Jeronimov martirologij spominje na današnji dan solinskoga mučenika sv. Anastazija, koji je bio rodom iz Akvileje. Za vrijeme Dioklecijanova progonstva došao je u Salonu da ondje ohrabri kršćane. To je znak da je i sam bio veoma zauzet kršćanin kome je bilo mnogo stalo do dobra Crkve. Ime je tog mučenika pronađeno zapisano na konfesiji mučenikâ u Manastirinama. I on je s ostalim slavnim solinskim mučenicima prikazan na poznatom lateranskom mozaiku, što ga dade u krstionici lateranske bazilike izraditi papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije.
Sveti je Anastazije žrvnjem oko vrata bio potopljen u rijeci Jadru. Tijelo mu je ugledna matrona Asklepija pokopala na Marusincu. Tu mu je u V. stoljeću bila podignuta veličanstvena bazilika. Njezin se pod od mozaika sačuvao sve do danas. Uz svetog Dujma i Venancija sveti je Anastazije bio najviše štovan solinski mučenik.
U svojoj Poslanici Filipljanima sv. Polikarp, apostolski učenik i sam mučenik, ovako ih je sokolio da budu čvrsti i nepokolebljivi u vjeri: "Sve vas potičem da budete poslušni riječi pravde te da ustrajete u strpljivosti koju ste vidjeli svojim očima ne samo u blaženom Ignaciju (antiohijskom biskupu), Zozimu i Rufu, već i u tolikim drugima koji bijahu kod vas, i u samome Pavlu i drugim apostolima; uvjereni da svi oni nisu trčali uzalud, nego u vjeri i pravednosti te da su na mjestu koje im pripada kod Gospodina s kojim su trpjeli. Oni nisu ljubili sadašnji svijet već Krista koji je umro za nas te koga je Bog za nas i uskrsnuo."
Mi tu Polikarpovu poruku možemo primijeniti na naše solinske, srijemske i druge mučenike. Oni su na našem tlu pokazali kako se svjedoči za vjeru, kako se ostaje vjeran Kristu, kako se ljubi Crkva. Oni su s nama po istoj zemlji na osobit način u općinstvu svetih. Budimo uvijek dostojni tako odličnog društva, tako odličnih naših prethodnika u vjeri!
"Sjetite se da su naši oci kušani časte li zaista Boga. Sjetite se kako je kušan otac naš Abraham i kako je, prokušan mnogim nevoljama, postao prijatelj Božji. Tako i Izak i Jakov i Mojsije, i svi miljenici Božji: vjerni prođoše kroz mnoge nevolje" (Jdt 8,21-23).

27. kolovoz 2008.

SVETA MONIKA (332.-387.)

Ljubav prema Božjoj utjelovljenoj mudrosti rodila se kod sv. Monike već u roditeljskoj kući u Tagasti, jer je bila član jedne odlične kršćanske obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala "pijanicom". Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.
Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.


Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.