sve su tako divne .... ...samo ovde mi jos fali aimeivana...nije odavno nista napisala

Životna mudrost

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."
Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)

IMAMO DVIJE RUKE...

Nogometna lopta u mojim rukama vrijedi 150 kuna. Ta
ista lopta u rukama, ili nogama, nekog poznatog
nogometaša vrijedi puno više. Ovisi u čijim se rukama
nalazi.

Skalpel u mojim rukama može raniti, može biti opasan,
ali taj isti skalpel u rukama nekog dobrog kirurga može
spasiti nečiji život. Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Štap u moji rukama može držati na odstojanju neku za
mene opasnu životinju. Štap u Mojsijevim rukama je
podijelio more. Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Pet sendviča u mojim rukama, obilan su doručak, ali ti isti
sendviči u Božijim rukama, mogu nahraniti sve gladne.
Ovisno u čijim se rukama nalaze.

Čavli u mojim rukama mogu pomoći da izradim pseću
kućicu ali čavli u Isusovim rukama mogu spasiti cijeli svijet.
Ovisi u čijim se rukama nalaze.

Zato stavimo naše brige, naše strahove, naše misli, naše
nade, naše sne, naše obitelji, naše odnose u Božije ruke.
Zato jer sve ovisi o rukama u kojima se nalazi.

STVARI NISU UVIJEK ONAKVE
KAKVIMA SE ČINE

Dva anđela putnika zaustavila su se da bi prenoćili u kući jedne vrlo imućne obitelji. Obitelj je bila tvrda srca i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće.

Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugleda jednu pukotinu na zidu, i popravi je. Kada ga mlađi anđeo upita zbog čega to čini, stariji mu odgovori: “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.

Sljedeće noći anđeli dođoše prenoćiti u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par dopusti anđelima da spavaju u njihovu krevetu, gdje će se moći dobro odmoriti.

Kada su se sljedećeg dana probudili, anđeli pronađoše gospodina i njegovu suprugu u suzama.
Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je uginula na polju.

Mlađi se anđeo razljuti i upita starijeg anđela:
“Kako si mogao dopustititi da se ovo dogodi?! Prvi čovjek imao je sve, a ti si mu još i pomogao; druga obitelj imala je toliko malo, ali je bila spremna sve podijeliti - a ti si dopustio da im ugine krava?!”

“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!” - odgovori mu blago stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu skriveno - zlato. S obzirom na to da je vlasnik već ionako bio opsjednut novcem, zatvorio sam onu pukotinu da bih mu onemogućio da ga pronađe.
A noćas, dok smo spavali u postelji siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu tog seljaka, a ja sam mu dao - kravu.

Dakle, stvari doista nisu uvijek onakve, kakvima se čine.”

*****************
Ponekad se i nama dogodi upravo to, posebno kada stvari ne idu onako kako bismo željeli…
Neke osobe ulaze u naše živote i brzo odlaze iz njih…
Neke osobe nam postaju prijatelji, ostaju sa nama dugo
ostavljajući usto i prekrasne tragove u našim srcima...
i onda nećemo biti isti kao prije, jer smo imali dobroga prijatelja!!

Jučer je - povijest.
Sutra - tek zagonetka.
Danas je - poklon. Zbog toga se i zove sadašnjost!
Vjerujmo, znajmo, osjetimo koliko je život poseban... živimo ga stoga i upijajmo svakog trenutka koji nam je dan na raspolaganje!
I - UVIJEK OSTAVLJAJMO TRAG DOBROTE U ONIMA OKO SEBE!

GREŠKA

JEDNA OD MNOGIH PRIČA IZVEDENIH IZ SVETIH SPISA. BOG NE ULAZI U
TVOJ ŽIVOT BEZ TVOJE DOZVOLE... STOJI NA VRATIMA I KUCA...

Postoji jedna čuvena slika koja predstavlja
Isusa u jednom tamnom vrtu. Lijevom rukom
pridiže svjetiljku koja osvjetljava scenu,
desnom kuca na čvrsta i masivna vrata.

Kada je slika prvi put predstavljena na jednoj
izložbi, jedan se posjetilac obratio slikaru
(William Hunt) sa primjedbom.
“Na vašoj je slici jedna greška. Vrata su bez
brave i ručki.”
“Nije to greška,” odgovori slikar. “To su vrata
ljudskog srca. Otvaraju se samo iznutra.”

DVA BUNARA

STVARI NIKADA NISU ONAKVE KAKVIMA SE ČINE...

Na udaljenosti od nekoliko desetina metara,
bila jednom dva bunara. Ponekad su se
pogledavali, ponekad razgovarali. Bili su jako
različiti.
Prvi je bunar bio savršen. Drugi je
bunar bio napukao. Prvi je zadržavao vodu,
drugi nije. Prvi je bio čist i tek mu se poneki
insekt ili ptica tu i tamo približio.
Ponosio se svojim savršenstvom.

Drugi je bio obrastao bršljanom i travama.
Oko njega su se sakupljali brojni insekti i
ptice. Pili su iz njegovih pukotina. Nije bio
savršen ali bio je jako, jako sretan.

Imamo potrebu vjerovati u savršenstvo a
imamo i hrabrosti biti nesavršeni. Živimo u
svijetu u kojemu se savršenost brka sa
pojmovima: prvi, nadmoćni, u centru pažnje,
biti netko i nešto. Onaj tko širi svoje ruke
najčešće nema neku karijeru niti je posebno
uspješan ali nailazi na mnogo ljudi koje
može zagrliti.

djete

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet. Jednog dana ono upita Boga: - "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"


Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA"

Čovjek je sjedio na stanici metroa u Vašingtonu i svirao violinu. Bilo je hladno prosinačko jutro. Svirao je Baha oko 45 minuta.
Za to vrijeme, obzirom da je bio radni dan, bar tisuću ljudi je prošlo kroz stanicu, a najveći broj njih išao je na posao.

Nakon tri minute jedan čovjek je primijetio muzičara koji svira. Usporio je, zastao par sekundi a onda požurio da stigne na vrijeme.
Minutu kasnije, violinista je dobio prvi dolar nagrade, žena mu je u prolazu bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila dalje.
Nakon par minuta netko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda isti pogledao na sat i otišao.

Najviše pozornosti je pokazao trogodišnji dječak. Majka ga je požurivala ali je dijete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dijete je
nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Takvu reakciju pokazalo je još nekoliko djece, ali svi roditelji bez izuzetka, požurivali su ih da
nastave dalje.

Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom brzinom.
Muzičar je skupio 32$. Kada je prestao da svira, nastalu tišinu nitko nije primijetio. Niko nije zapljeskao niti je pokazao bilo kakvu reakciju.

A violinista je bio Joshua Bell, jedan od najboljih muzičara svijeta. On je svirao jedno od najintrigantnijih ikada napisanih djela,
na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara. Dva dana prije sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonu na kojem je karta koštala 100$.

Ovo je istinita priča. A Joshua Bell je svirao u metrou inkognito u okviru eksperimenta koji je organizirao Vašington Post, o percepciji,
ukusu i prioritetima koje ljudi imaju. Osnovno pitanje za eksperiment je bilo:

Na javnom mjestu u neadekvatno vrijeme:

-Da li primjećujemo ljepotu?
-Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?
-Da li prepoznajemo talent u neočekivanom kontekstu?

Jedan od mogućih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:
-Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara
svijeta koji svira izvanrednu muziku, koliko drugih stvari onda tako propuštamo?

Pet stvari u životu koje se ne mogu vratiti

Devojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlucčla je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze prošlo. Uz knjigu kupila je i paketić keksa.
Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali nista nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila... Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirajući se ni na šta, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: bas me zanima šta će sada napraviti!!!
Čovjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previše, pomisli djevojka, šokirana uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon što ju je prosla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.

ZAKLJUČAK: Koliko puta u nasem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kada je bačen;
- Riječ nakon što je rečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kada je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

NE BRINI

Ne brini se oko toga da budeš bolji od bilo koga drugoga, jer će te to samo oneraspoložiti.
Umjesto toga, usredotoči se na to da budeš bolji od samoga sebe. Učini korak naprijed u odnosu na jučer. A kad dođe sutra, nađi načina da budeš još bolji.
Uspoređivanje sebe s drugima samo će te odvesti u razočaranje ili aroganciju, a ništa od toga neće pozitivno utjecati na tebe. Umjesto toga, uspoređuj sebe sa sobom i tad ćeš uistinu imati nešto s čime ćeš se pozabaviti. Kad ideš za tim da postaneš bolji od sebe, nikoga ne ugrožavaš. Ti si jedinstven i daleko od uspoređivanja s bilo kime. Prestani se brinuti o uspoređivanju s drugima. Uloži svoju energiju u pozitivnu svrhu bivajući najbolji što možeš biti, a onda čak i bolji od toga.

Prestani se uspoređivati s drugima!
(Ti nisi on-a ni on-a ti... jednostavno. Svatko je poseban!)

Tko sam ja

Udvarač pokuca na vrata drage."Tko kuca ? upita
dragana iznutra."Ja sam",odgovori zaljubljenik.
"Onda odlazi.Ova kuća nema mjesta za tebe i za mene".

Odbijeni udvarač ode u pustinju.Tamo je mjesecima meditirao o riječima ljubljene.Konačno se vrati natrag
i opet pokuca na vrata :

"Tko kuca ?"

"Ti si !"

I odmah bi otvoreno .

KOLIKO VRIJEDI JEDNA SVETA MISA

iz Pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu - Sav Tvoj, str 99.
U jednu trgovinu, u Luxemburgu, uušla je starija siromašna žena i zamolila za komadić mesa. Rekla je da nema novca da plati. Uz nju je stajao, hladan na njezinu molbu, čuvar zaposlen u toj trgovini. Mesar ju je upitao: "Komadić mesa? Čime ćete platiti?" Žena je mirno odgovorila: Novca nemam, ali prikazat ću za Vas jednu svetu Misu." Oba muškarca, bezvjerci, podrugljivo su joj se smijali. Mesar je kroz smijeh odgovorio: "Dogovoreno! Idite, gospođo u crkvu na Misu, a ja ću vam dati toliko mesa koliko na vagi vrijedi ta vaša Misa." Žena je mirno izišla iz trgovine i otišla u crkvu. Nakon nekog vremena vratila se i predala mesaru listić papira na kojem je pisalo: Prikazala sam jednu svetu Misu za vas! Mesar je stavio na jednu stranu vage papirić, a na drugu stranu jednu kost, kako bi joj se narugao. Kazaljka na vagi nije se pomakla niti za gram. Zatim je stavio i komad mesa - i opet ništa. Mesar je pomaknuo papirić i utegom provjerio ispravnost vage. Sve je bilo ispravno. Ponovno je stavio papirić na jednu, a veliku šunku na drugu stranu vage. Ni ovog puta kazaljka se nije pomakla. Vidjevši sve ovo mesar se uozbiljio. Shvatio je da nema dovoljno mesa u trgovini kojim bi mogao ispuniti svoje nepromišljeno obećanje, ali je shvatio i to da se s Bogom ne valja izrugivati. Darovao je ženi sve što je stavio na vagu i obećao joj da će ubuduće svakoga dana moći dobiti komadić mesa besplatno. Tog se dana mesar obratio. Čuvar u trgovini bio je moj otac. Nakon toga događaja i on se obratio. Gotovo svakoga dana, s velikom poniznošću, sudjelovao je na svetoj Misi. I nas djecu je poticao da često, sabrano, s vjerom i pouzdanjem pohađamo sveta euharistijska Otajstva. Rezultat takvoga odgoja bio je taj da su osim mene još dva moja brata postala svećenici.
o.Stanislav, misionar Presvetog Srca Isusova…….…………………………………………………………………………

O kad bi opet oživio stari hrvatski običaj da od svake obitelji barerm po jedan član bude kod sv. Mise. Bilo bi zvanja i blagostanja.

Bio jednom jedan mali restoran koji se zvao SREBRNA ZVIJEZDA. Vlasnik nije uspijevao povezati kraj s krajem, iako je poduzeo sve kako bi privukao goste: restoran je bio ugodno mjesto, posluga ljubazna, a cijene razumne. Očajan, pitao je za savjet jednog mudraca.
Saslušavši njegovu tužnu povijest, mudrac reče: "To je vrlo jednostavno. Moraš promijeniti ime svog restorana."
"To ne mogu!" odgovori čovjek. "Moj otac i moj djed zvali su ovaj restoran SREBRNA ZVIJEZDA i pod tim imenom je poznat u cijelom kraju."
Mudrac će na to: "Moraš je nazvati PET ZVONA i objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata."
"Šest zvona? To je g..po. Čemu bi to služilo?"
"Pokušaj i vidjet ćeš", reče mudrac smiješeći se.
I tako je vlasnik restorančića pokušao. Nakon nekog vremena primjetio je: svaki putnik koji bi prolazio pokraj restorana ušao bi unutra upozoriti na zabunu, i svaki je mislio da nitko drugi to nije opazio. Jednom ušavši bili su iznenađeni ljubaznošću posluge i ostali su da se okrijepe, i tako su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio.

U jednom malom mjestu na jugu USA živjela je sa svojom majkom mala Sanndy. Za razliku od njene majke bilo je to veselo i milo dijete koje je voljelo Boga i ljude i prirodu i životinje. Njena majka Marry, mrzovoljna udovica, nikada nije išla u crkvu, a najviše od svega mrzila je životinje. Maloj Sendy nije dozvoljavala držanje bilo kakvih kućnih ljubimaca, često na molbe djevojčice odgovarajući: "Može ti je samo Bog s neba poslati. Ako ti je Bog pošalje primit ću je".

Jednog dana vračajući se iz crkve kući, mjesni svećenik pred vratima svoje kuće zateče malo, izgladnjelo, promrzlo i poluslijepo mače. Sažali se i unese mače u kuću. Dade mu malo kozjeg mlijeka, utopli ga i smjesti pored peći u jednu pletenu košaru. Poče se skrbiti za mače i ono brzo živnu i stade na noge. Postade pravi nestaško koji je svoj nosić turalo gdje god je stiglo i moglo. Jednog dana izleti iz kuće i kao da ga goni najveći mjesni pas uzvere se na jedno visoko, tanko stablo ispred kuće. Tamo se šćućuri i poče žalosno mijaukati. Svećenik je dugo dozivao i hrabrio da skoči u njegovo naručje, ali uzalud, mače se nije micalo. Da se popne nije mogao, stablo je bilo tanko. Da je dohvati...nije mogao, jer je stablo bilo visoko. Odjednom mu sinu ideja. Brzo otrči do štale, uze uže, jedan kraj zaveza za stablo u visini ispruženih ruku, a drugi za kuku od traktora. Upali traktor i krenu naprijed. Moćni stroj poče savijati stablo i mače se poče približavati zemlji. Kad je mislio da je stablo dovoljno savio k zemlji, svećenik izađe iz traktora i držeći se za uže poče se približavati maćetu. Odjednom se uže odveza, stablo naglo ispravi a mače kao iz katapulta odletje u nepoznato. Uzalud je svećenik tražio mače njega nije bilo kao da je u zemlju propalo.
Prođe mjesec dana.
Držeći mise i propovjedi svećenik primijeti kako je u crkvu počela dolaziti Marry. Ispočetka mu to bi jako čudno ali je zadovoljno trljao ruke jer se u njegovoj crkvi okupljalo sve više vjernika. Jednog dana vračajući se kući iz crkve gotovo se sudari sa Merry ispred prodavaonice sa hranom za životinje. Skoro je pao u nesvijest kada u njenim rukama ugleda vrećicu sa mačjom hranom.
"Jest. Mačja hrana" reče Marry vidjevši da svećenik ne može do daha da dođe i nastavi:" Obećala sam svojoj kćerki Sanndy da ću joj dozvoliti da drži u kući kućne ljubimce ako joj ih Bog s neba pošalje. Eto, ima jedno mjesec dana, dok smo sjedili na trijemu Bog joj pravo u krilo s neba posla jedno mače, pa velim kad je tako, obećanje je obećanje".