Ispovijed je jedan od sedam svetih sakramenata, kod katolika i pravoslavaca. Kod anglikanaca, ispovijed je dio slavlja unutar svete mise. Posebni oblici ispovijedi postoje i kod budističke i židovske vjere. Ovim sakramentom dobiva se oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja, pomirenje s Bogom i Crkvom. Pripada među sakramente ozdravljanja.

Idete li često u crkvu na ispovijed i osjećate li se nakon toga lakše? Mislite li da je to doista jedini način da nam se oproste grijesi? Koliko se često povjeravate drugima? Moram priznati da dugo nisam bio na ispovijedi, a kad odem, doista se kasnije osjećam lakše i ispuni me duhovni mir. Mislim da je kad nismo u mogućnosti otiči na ispovijed dovoljno iskreno pokajanje i molitva. Kad smo kod povjeravanja drugima, baš se ne povjeravam previše o nekim problemima, mada bi bilo korisno da je drugačije.

U crkvi kojoj ja pripadam sakramenti krštenja i vjenčanja su jedini. Tako da se ne ispovjedam onako kako to katolici prakticiraju.

Najbitnije je iskreno pokajanje za grijeh, a da li taj sakrament postoji u nečijoj religiji nije toliko bitno. Zanimljivo bi bilo proučiti kako je došlo do uvođenja ispovijedi u KC, baš ću to proučiti....

Od 7. stoljeća irski misionari, potaknuti primjerom istočnih monaha, u kontinentalnu Europu uvode praksu »privatne« pokore, koja nije zahtjevala javno vršenje pokorničkih djela. Od tada se ovaj sakrament, kako na Istoku, tako i na Zapadu, vrši tajno između pokornika i svećenika. Takav se oblik sakramenta pomirenja u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi u glavnim crtama održao i do danas. Svećenik nema posredničku ulogu u odnosu na Boga, već samo u odnosu na Crkvu, kojoj je Krist povjerio vršiti njegova otajstva.
Katolička i Pravoslavna Crkva drže da se taj čin pomirenja događa po vjeri koju vidljivo označuju sakramenti krštenja i pomirenja (ispovijedi), pri čemu je nužna uloga svećenika kao predstavnika Crkve. Te dvije crkve naime drže da se u sakramentu pomirenja ili ispovijedi događa, kako pomirenje s Bogom, tako i pomirenje s Crkvom.
Protestantske crkve odbacuju ulogu crkvenih službenika u pomirenju s Bogom, te se ispovijedaju Bogu posredništvom Isusa Krista, budući da smatraju da Isus Krist ima posredničku ulogu u spasenju, a ne svećenik, Crkva ili sakramenti, sukladno evanđelju - "Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti" (1 Iv 1,9). Protestantske crkve koje djeluju u Hrvatskoj, a prihvaćaju ta uvjerenja su (među ostalima) Adventistička, Baptistička, Evangelička Crkva, Reformirana Evangelička Crkva, Evangelička Metodistička Crkva,Evanđeoska pentekostna crkva i Amiši.

Evo ja sam našao Gorane da pa nemoraš tražiti

Puno ti hvala prika!
Znači Irci su to smislili... Kad bolje promislim, kajanje za grijehe je jedan od temeljnih principa funkcioniranja čovjeka i društva, najbitnije je imati osjećaj za razlikovanje dobrog od lošeg, težnja dobru koje je temeljna bit svakog od nas.

Nema na čemu, samo nisu ga izmislili Irci nego istočnjački monasi od kojih su irski misionari preuzeli

Vidiš kako nepažljivo čitam!

samo kad se napijem

Iskreno nisam dugo bila na ispovjedi,iako osjećam se puno bolje nakon nje,ali isto kao i Goran smatram da je dovoljno iskreno pokajanje i molitva,a povjeravanje drugim,pa u nekoj mjeri,neke stvari su samo moje i ne povjeravam ih drugima.

Kako se Anči i ja lijepo slažemo...

Nego.... Kad smatram da je tako,namam neke velike grijehe da ne mogu i sama naveče razmisliti o njima,pokajati se,pomoliti se iako kad se ispovjedam svečeniku donese mi mir...

Pa da, i kod mene je taj mir i toplina nakon ispovijedi nešto extra pozitivno.

ne............
sumnjam, da ista sto povjerim sveceniku u ispovjedaonici stigne tam gdje treba
racuni se svode na kraju......... sa ili bez ispovijedanja

Mislim da je najveća svrha ispovijedi rasterečenje savjesti i negativnih vibracija, poticaj da budemo pozitivniji u buduće, više kao simbolika, slažem se da se na kraju svode računi.